Dašak prašnjavog bluesa kao posljednji pozdrav – Vieux Farka Touré i Khruangbin – „Ali“

Dobra glazba sluša se, čuje se i doživljava se širom svijeta. I Afrika nije nikakva iznimka. Još od 1960-ih, bendovi iz cijele Afrike postepeno su miješali post-kolonijalne utjecaje, duh vremena, emociju i blues. Nastale su varijacije afričkog bluesa. Afrički blues, pitate se? Nije li cijela poanta bluesa sastavljena iz bivših robova inspiriranih ionako beskompromisno brutalnih životom u Pojasu Biblije? Da, ali ovaj beskompromisno brutalan život se ionako može preslikati na Afriku, zemlju izmučenu svime i svačime, svim onim metodama koje mogu izmučiti zemlju.

Zahvaljujući svoj toj silnoj globalizaciji, proteklih godina su iz linoleuma izašli stari i novi afrički blues glazbenici. Možda žanrovski nepovezano, ali svijet Fele Kutija u ovoj priči možda i ne bismo trebali spominjati. Beninska grupa Orchestre Poly-Rythmo de Cotonou iz istoimenog lučkog mjesta 2003. godine izdala je prvi materijal u svojem opusu između 1960-ih i 1980-ih. Zambija je tijekom 1970-ih imala izuzetno uspješnu scenu vlastite rock glazbe, takozvani zamrock, dok je Mdou Moctar, trenutno vjerojatno jedan od najpoznatijih afričkih rock glazbenika uopće prošle godine izdao album „Afrique Victime“, u kojoj između ostalog pokušava(ju) upozoriti na cjelokupnu situaciju Nigera, njegovu prisiljenu ovisnost od Francuske te post-kolonijalni čemer.

Ipak, jedan od najvećih pionira afričkog bluesa došao je iz Malija. Životna priča Ali Farke Touréja jedna je od onih inspirativnih priča, koje se kasnije stavljaju po svim mogućim Facebook i Instagram stranicama. Nešto na foru onog „Lave – ustani, zapni, kreni!“. Naime, kao pripadnik višeg staleža, njemu prema običajima nije bilo dozvoljeno svirati glazbene instrumente, obzirom kako je to pripadalo malijskim bardovima, takozvanim griotima, koji su bili niži stalež. Ipak, Touré je iza sebe ostavio bogato kulturno nasljeđe – bio je jedan od autora saharskog rocka. Putem suradnje s Ryjem Cooderom, odnosno jednim od rijetkih ljudi koji zna prepoznati talent, ma gdje bio na albumu „Talking Timbuktu“ iz 1994. godine slušatelj je u morbidno depresivnom svijetu grungea te alternativnog rocka 1990-ih mogao prvi put čuti blues pjevan i uglazbljen u jezicima te melodijama saharske Afrike – kako glazbeno, tako i kulturno jednom od najneistraženijih područja ikada.

Vieux Farka Touré & Khruangbin Ali
Vieux Farka Touré & Khruangbin Ali

I Touré je u vrijeme svojeg izdavanja uspio dokazati poprilično mnogo. Ako je glazba jezik, onda je Touré bio glavni jezikoslovac. Postavio je nove standarde, zadao nove glavobolje gitaristima širom svijeta, stvarao hipnotičke, neobjašnjivo dobre melodije. Mislim, poslušajte „Ruby“ – to je to, a ja glupan pomislih kako mi taj osjećaj kiše i smirenosti jedino može dati onaj predivan dio na Fender Rhodesu u „Riders on the Storm“. Bio je jedan od glavnih predstavnika Malija na bilo kakvoj kulturnoj sceni uopće. Neovisnost, koju je Mali stekao 1960. godine od Francuske je Touréu bio element nacionalnog identiteta, što je i opjevao u pjesmi „Sabu Yerkoy“.

Nakon Alijeve smrti 2006. godine, njegov sin Vieux Touré ga slijedi u stopu. Karizma je ista, čak i nevjerojatno precizno sviranje prstima te isti pokreti. Jedino što se razlikuje je odabir gitara – iako čak i ona zvuči gotovo identično. Gotovo zastrašujuće koliko je ta „otac-sin“ zamjena uspjela dobro. Na pamet mi eventualno pada još samo Wolfgang Van Halen, koji je na koncertu u čast Tayloru Hawkinsu dionice svog pokojnog oca Eddieja odsvirao toliko precizno da je Internet postao vrlo skeptičan.

Ipak, Vieux je nešto više od imitacije, što je dokazao i u kolaborativnom albumu sa američkim trojcem Khruangbinom na albumu „Ali“, koji je izdan u Alijevu čast. Kolaboracija nikako nije razočarala – Khruangbin, kao jedan od rijetkih bendova koji su glazbeno oplovili baš čitav svijet je stvorio nevjerojatno dobru ambijentalnu podlogu, koju Touré vrlo dobro iskorištava kroz cijeli album. Iako autorstvo potpisuje Ali, aranžman potpisuju Vieux Touré te Khruangbin, što je zapravo ključno za spomenuti, obzirom kako je cijela atmosfera u potpunosti promijenjena. Slušajući neke pjesme, poput „Diarabi“ te „Tamalla“, bilo je zapravo vrlo teško naći neku korelaciju između originala te obrade.

Vjerojatno jedna od najvećih hipnoza albuma je „Diarabi“, koja nevjerojatno dobro spaja kompleksnu gitarističku ambijentalnost gitarista Marka Speera te virtuoznost Touréa. Pjesma je zapravo obrada Alijeve pjesme iz prije spomenutog „Talking Timbuktu“. Iako na albumu nije mnogo pjesama koje razumijem (one su opjevane u nekoliko saharskih jezika, uključujući nacionalni malijski jezik bambaru te tuareški jezik, tamasheq), ona ima i prijevod iz bambare. Naime, pjesma govori o problematici dogovorenih brakova, odnosno iz perspektive žene, koja govori svojem odabranom kako je već prodana/obećana drugom. S druge strane, englesko-gambijska glazbenica Sona Jobarteh je napomenula kako pjesma ima i snažne dekolonizacijske konotacije te kako je pjesma doživjela rast u popularnosti procesa pridobivanja malijske neovisnosti 1960. godine.

Vrlo suptilno opjevana problematika, a za one, koji će tražiti prijevod iz vrlo opskurnog jezika, itekako važna. Kroz vrlo dobro koncipiran refren, popraćen back-vokalima Khruangbina, bol neostvarene ljubavi nekako se osjeća. Važno je spomenuti kako je „Diarabi“ bio dio repertoara Vieuxa, koji pak joj je uz pomoć Khruangbina dao poseban tretman.

Khruangbin
Khruangbin // foto: Jackie Lee Young (promo)

Spajanje afričke glazbe te apsolutnog variva kojeg je kroz svoja četiri albuma stvarao Khruangbin vjerojatno se najbolje odražava u hipnotičkim pentatoničkim dionicama, koje izmjenjuju Speer te Touré, posebice na uvodu u album, odnosno u pjesmi „Savannah“. Neke pjesme u albumu jednostavno teku, kao nekakvo neprekinuto narodno kolo, kao nekakva mantra – „Lobbo“ je jedna od takvih pjesama, koja usput i uključuje cvrkut ptica pjevica, dajući nekakav organski osjećaj pjesmi. Neočekivana promjena tempa u „Tamalla“ pretvara pjesmu u neočekivanu kombinaciju plesa te nekog psihodeličnog ludila, no blažeg. Na internetu postoji barem nekoliko različitih pristupa toj pjesmi – je li zapravo loše reći da bi prije svega još stoput slušao „Tamallu“ u izvedbi Touréa te Khruangbina, nego li da poslušam alžirski oud u drugim izvedbama?

„Tongo Barra“ možda je i najsličnija onom tradicionalnom 12-taktnom bluesu, iako je gotovo momentalno moguće čuti primjese žanrova poput afrofunka. Zborsko pjevanje u unisonu nekako ponavlja ideju pjesme. Ipak, ideju ne znam – pjesma je pisana u jednom iz songhayskih jezika koji se govore na području Malija. Dakle, ovdje mi ne pomažu ni oni akademski prevoditelji. Od te konvencije pa se možda najrigidnije odmiče pjesma „Mahine Me“, koja bubnjevima te uvodnim riffom zvuči kao pjesma iz opusa zlatnih dana The Black Keysa. Radi se o najkraćoj pjesmi na albumu, ali pjesmu koja je pritom uspjela vratiti živahnost, koju je album gubio u drugoj polovici albuma.

Prije spomenuti tekstualni aspekt se čak i da iščitati iz nekoliko pjesama albuma. Na jedan zanimljivi način „Savannah“ govori o čovjeku koji je bio prisiljen napustiti Louisianu za neki bolji život. Na taj način, Touré nekako nastavlja s ostavštinom svojeg oca po pitanju društveno angažiranih tekstova. Od ponavljanja Tourévog opusa jezika, album je odlučila zaključiti pjesma „Ali Hala Abada“, koja pomalo zvuči kao neka vječna himna. Opet, imalo bi smisla da pjesma ima prijevod, ali iz ono malo konteksta koje se da izvući, mislim da se gotovo sigurno radi o direktnom obraćanju Aliju. Vrlo slatka „Alakarra“ zatvara album – još jedna od predivnih igra između Touréa te Speera.

Malo je reći kako je ova kolaboracija itekako dobrodošla. Khruangbin je u cijeloj svojoj diskografiji bio jedan od rijetkih bendova koji je slušao glazbu iz cijelog svijeta, crpio inspiraciju te približio mnoge glazbenike širom svijeta kontemporarnoj publici. Jedan je od onih bendova koji svu opskurnu glazbu koju nađu pokušaju čim više iskoristiti za formaciju svojeg izričaja. Ne, nisu jedan od onih bendova koji će slušati opskurni rock iz Antigve i Barbude pa onda reći kako se osjećaju bogovski i iznad svih jer taj bend ima 5 pregleda na YouTubeu, a njihova prva (i zadnja) singlica je bila izdana 1971. godine.

Vrlo je teško odgovoriti na pitanje ako bih uopće čuo za Googoosh, ili pak Sukrata Akson-thonga da ne bi bilo Khruangbina. Bih li znao da Tajland, Iran, Jamajka te druge države širom svijeta imaju glazbenu scenu, koja je jedan maleni beskonačni svemir, s hrpu glazbenika skrivenih od bilo kakvih algoritama te susretanja? Ovaj album je barem za Khruangbin prikazao nekakav skok širom planete – „Ali“ je prva ploča, gdje su otvoreno eksperimentirali s afričkim motivima, i nisu razočarali. Nekako se čini da taj prepoznatljiv stil uistinu odgovara etiketi one prave world glazbe. Glazba iz cijelog svijeta, za cijeli svijet.

A Vieux? Pokušavajući ne hodati po staklu i promptno reći što mi je na duši, a pritom ne ispasti kao klišeizirani recenzent, mogu samo reći da je Ali ponosan, gdje god da je, i ako je. Živahni eksperimenti, koji su se manifestirali u jednostavno postavljenoj instrumentaciji na prvom albumu („Ali Farka Touré“ iz 1976. godine) do prije spomenutih miješanja s američkim utjecajima Ryja Coodera, uspješno su pretočeni i na ovom albumu. Taj album „Ali“ je Ali – slušajući, čujem Alija, ali u nekom potpuno drugom svjetlu, potpuno drugom izričaju, ali onaj iskonski osjećaj je tu. To je Ali.

 

Zapratite Ptičicu

Napomena

Ptičica je skroz nedovršena, više puta je bila na pauzi,  ali više nema izgovora. Činimo sve da bi izgledala kako treba u skorije vreme i kako bismo vam pružili najbolje moguće iskustvo i pristup kvalitetnim koncertnim fotografijama, kao i recenzijama albuma, intervjuma i tako dalje.