Novi tjedan (nazovimo to tjednom, imam dosta široku definiciju riječi) donosi i novu glazbu. I iskreno, bilo je mnogo dilema što staviti od ovih 5. Otkrio sam mnogo nove glazbe, mnogo lijepe glazbe – prije svega me je privukla brazilska glazba, koje imam već za podosta veliku playlistu. Od toga mi možda najviše istupaju Chico Buarque (možda ne znate ime, ali zato poznajete obraz – njegova naslovnica albuma iz 1966. godine, „Chico Buarque de Hollanda“ obišla je svijet) te krasni A Banda Mais Bonita da Cidade, koje ne mogu staviti u okvir nekakvog žanra. Krasi ih ambijentalnost, post-rock aranžmani, predivne harmonizacije te pjevni portugalski jezik, kojeg sam slušao još prije kod Salvadora Sobrala te Cesarie Evore. Dakle, prije nego što započnem – pogledajte brazilsku glazbu. Neće vam biti žao. Pogotovo kad pogledate pod kakvim režimom je nastajala ljepota, danas poznata pod imenom tropicália.
Black Country, New Road – The Place Where He Inserted the Blade
Okej, ova stvar je poprilično poznata u nekim indie/post-rock krugovima. Ali radi se o relativno novom, engleskom eksperimentalnom bendu, koji je vukao inspiraciju iz svega i svačega. Spominje se jazz, referencira se pop (Phoebe Bridgers i Ariana Grande, između ostalog). Teško je napisati uvod za ovaj krasan bend, bez gubljenja u nekim referencama te opisivanje njihovog složenog zvuka. Uglavnom, ovu englesku šestorku nije strah pokušati. Vrlo je teško opisati taj bend – zamislite komorni pop na schemu The Nationala ili Arcade Firea, dodajte eksplozivnost te onu iskonsku nadu koju pruži post-rock kod bendova poput Explosions in the Sky te još pokoju stvar koja će vas drmnuti iz stolice (prvo mi padaju na pamet bubnjevi kod „Snow Globes“, a onda onaj nevjerojatan dio inspiriran klezmer glazbom kod „Instrumental“) i to je Black Country, New Road. Bend, koji unatoč svim strahovima kod pridjeva „eksperimentalno“ (svi očekuju nekakve atonalne eksperimente koji traju dozlaboga i nikad ne završavaju) ipak stvaraju fenomenalnu glazbu. Glazbu za slušanje kad se osjećaš komplicirano. Nitko ne shvaća? Potonuo si na dno jazbine koju ni sam ne poznaješ?
Eh, da, možda je tu vrijeme predstaviti album „Ants From Up There“, koji je postao apsolutni miljenik publike. Album je nešto mekši te više orijentiran na pop za razliku od prethodnika, „For the First Time“, ali vjerojatno je jedan od najljepših albuma u zadnjih 10 godina. Zapamtite moje riječi – jednom kad svi gurui glazbenog novinarstva počinju sastavljati liste najboljih albuma 2022. godine, ovaj album će definitivno biti tamo. Opravdano nahvaljen, opravdano postavljen – kritika ga voli, a volim ga i ja.
„The Place Where He Inserted the Blade“ jedna je od mojih apsolutnih favorita. Ona je nešto što zovem programskom glazbom, ili epizodnom glazbom. To je kompozicija koja ima više dijelova – ova pjesma tekstualno posjećuje anksioznost, obrađuje sve više i više zastupanu problematiku toksične međuovisnosti te začinjava sve metaforama na kuhanje. Melodijski aspekt je teško komentirati – ali to je jedna od onih pjesama koja liječi mamurluk, bolje od češnjaka. Ne znam što sve čovjek ne može čuti – energičnost Wina Butlera u onom predivnom dijelu „No Cars Go“ od Arcade Firea, kombinacija flaute te violine koja vraća u 1970-te godine, kada je nekoliko glazbenika napravilo predobre albume za prijatelje i rodbinu i mislilo da ih neće nitko nikada otkriti (prevarila si se, Vashti Bunyan), dok sve zatvara melankolično prebiranje akorda, koje podsjeća na one nježne i tople skladatelje, poput Debussyja. Da, znam da sam ovdje postavio ogromno referenci, ali nakon slušanja ove pjesme, jednostavno ne možete prestati povezivati, i prije svega, osjećati.
Alan Dunham – The Guy We Used to Know
Ah, ovo je jedna od onih priča koje vjerojatno nisu bile ispričane mnogo puta.
Ali kad sam kod Black Country, New Road govorio o bendovima i izvođačima, koji su proveli nekoliko desetaka godina konstantno skriveni, onda je vjerojatno Alan Dunham jedan od najboljih primjera. Dunham je američki folk glazbenik, koji je kao između 1979. i 1981. godine izdao nekoliko pjesama, objedinjene u album „Flying Alone“ – ploča je izdana u 100 primjeraka te ručnim dizajnom. Bojim se i pitati koliko košta originalna ploča. U primjeru Dunhama ne postoji ništa misterioznoga – nema nekih misterija koje treba otkrivati, nekih složenih metafora kojima se treba posvetiti, nikakvih komplikacija. Dunham je samo kantautor s 12-žičnom akustičnom gitarom iz ruralnog predjela New Yorka, koji je, kao i polovica svijeta, otkrio Beatlese te ih počeo koristiti kao inspiraciju za svoju glazbu. Zato na pjesmama poput „Shake It“ Dunham zvuči kao Lennon i McCartney istovremeno. Mislili bi da se radi o nekoj izgubljenoj pjesmi Beatlesa, nekoj teoriji zavjere kao što je to nekad bio „Everyday Chemistry“.
„The Guy We Used to Know“ je možda i jedna od najboljih i najtočnijih, možda čak i iskonskih prezentacija života na bilo kojem selu. Pa i da ste u južnoameričkoj preriji, ravnoj Vojvodini, ili u nekom drugom mjestu gdje života, unatoč inicijativi lokalnih vlasti, nema, to je ta pjesma. Mistični tekst, jednostavna melodija te karakteristična 12-žična akustična gitara čine ovu pjesmu nečim posebnim. Tko je taj čovjek kojeg smo znali? Pitah YouTube, ali izbaci mi onaj fenomenalni duet Gotyea te Kimbre. Je li to samo čovjek, ili pak neki elementarni osjećaj nostalgije? Čini se kako nikada nećemo saznati. Ali, ako ste za opskurni lo-fi, možda je Dunham vaš tip.
watergh0st – Gaia Alive
Moram priznati da nikad nisam volio Kraftwerk. Malo su me plašili s onim bezosjećajnim udaranjem po sintesajzerima i taj eksperimentalni žanr glazbe počeo sam istraživati relativno kasno. Međutim, da sam prije čuo za watergh0st, možda i ne bi prikazivao takvu divlju averziju. Uglavnom, radi se o američkoj glazbenici Rachel Roth iz New Yorka, fenomenalnoj gitaristici s divljim smislom za estetiku (ili ne – njena serija albuma „Formal Review“ ima glazbu kaotičnu kao i naslovnicu, koja je, ako ništa drugo, vrlo dobar opis korporativnog pakla prikazanog CRT televizorima te 8-bitnom grafikom). Ali ipak, iza svega toga krije se glazbenica koja na svojem Instagramu objavljuje svoja eksperimentiranja s kromatskim idejama na crvenom Fender Stratocasteru, stavljanje djelića kartona na magnete za perkusivan zvuk te aranžiranje „Spain“, jazz klasika Chicka Coree iz 1973. godine.
Njenu glazbu teško je opisati – dok povremeno zalazi u vode synth popa 1980-ih, vrlo često zalazi u neki goth eksperiment, dok s druge strane njeno često mijenjanje tonaliteta unutar pjesme podsjeća na opus Pata Methenyja. Njene pjesme zvuče udobno i neudobno u isto vrijeme – ponekad to ovisi o pjesmi. Ovaj put sam se odlučio za sigurniju, vedriju varijantu, „Gaia Alive“. Dobro, riječ „vedrija“ ima vrlo široku definiciju, obzirom kako pjesma opisuje anksioznu, destruktivnu osobu koja traži mir – pri opisivanju tog kaosa, Roth upotrebljava vjerojatno jednu od najslađih metafora koje sam čuo u zadnja 3 mjeseca slušanja glazbe (I’m my own cyanide surely). „Gaia Alive“ predstavlja taj paradoks predvidljive nepredvidljivosti u opusu Roth – nešto čeka poslije strukture pjesme, ali ipak ne znamo što. Uglavnom, odslušajte i iznenadite se!
The Cleaners from Venus – Lo-Fi London
Vrlo rijetko pogriješim u tome kad je koja pjesma napravljena. Svako razdoblje u glazbi ima određene produkcijske štiklece – onaj kantast bubanj u „In the Air Tonight“ Phila Collinsa označava kaotičnu produkciju 1980-ih, dok sve moguće maštarije objedinjene u jedinstven wall of sound Phila Spectora označavaju predivan stil produkcije 1960-ih, koji se je u većoj ili manjoj mjeri zadržao kao produkcijski standard pop glazbe. Ipak, možda bi bilo previše generalno postaviti „In the Air Tonight“ kao jedini standard, iako su bubnjevi dobili pohvale i od samog Ozzyja Osbournea.
Malo bendova zadržava isti zvuk već četrdesetak godina. No takav je slučaj za The Cleaners from Venus, britanski lo-fi/post-punk bend koji zvuči kao kiša. Osnovani su 1980. godine kao solo-projekt britanskog pjesnika te glazbenika Martina Newella. Ovog rujna izdali album „That London“, album s kojeg i predstavljam iduću pjesmu, „Lo-Fi London“. I opus The Cleaners from Venus zvuči jako sunčano, jednostavno (čak su i sami priznali da na sve načine pokušavaju nadopuniti tehniku drugim načinima) te lijepo. Jedna od njihovih uspješnica, „Only A Shadow“ je jedna od klasičnih numera za goth ljubav 1980-ih, popraćenu zvukovima tramvaja te smradom ugljena u industrijskom gradu. Ali ipak, The Cleaners from Venus su toplina. Toplina koju priznaju mnogi bendovi – između ostalog i Molly Rankin iz Alvvays, koja je bend navela kao jedan od inspiracija za najnoviji album, „Blue Rev“.
Tu toplinu pokazuje i „Lo-Fi London“, koji je možda epitom riječi jangle. Ne znam kamo postaviti tu pjesmu, ali jednostavno sije nekom ljubavlju i beznađem istovremeno. Odmah sam pomislio na „One Big Holiday“ od My Morning Jacket, odnosno na sličnost, ili atmosferu koju proizvodi, ili pak na nekakvu neodređenu pjesmu R.E.M-a. Atmosferski jednostavna, lijepa pjesma kojom možete osvježiti vaš post-punk opus.
SOЮZ – Verokaй
Odakle početi s ovom beštijom?
Bjelorusija, osim svih onih morbidnih, sumornih stvari, konstantnih prosvjeda te aktivista koji nestaju ima i vrlo dobru alternativnu scenu. Ovih godina javnost je mogla čuti za Molchat Doma, trio iz Minska čija je pjesma, „Sudno“ bila apsolutni hit na TikToku te se je koristila kao glazbena podloga za pokazivanja depresivne istočne Europe stranoj publici. I to je uspjela prilično dobro, iako je cijela pjesma bila oda Borisu Rižiju, ruskom pjesniku koji je unatoč svojoj kratkoj pjesničkoj karijeri napisao više od tisuću pjesama, kombinirajući slike prirode te nesreće koju je čovječanstvo stvorilo samo, pritom citirajući ruske bezvremenske revolucionare, poput Osipa Mandeljštama.
SOЮZ (latinizirano sojuz – savez) je nešto u potpunosti drugačije. Ovaj puta se ne radi o brutalno depresivnom synth popu ili ritam mašinama. Radi se o projektu bjeloruskog kompozitora Aleksa Čumaka, Mikite Arlua te Antona Nemahaja. Koliko čitah, radi se o legendama bjeloruskog undergrounda, stoga mi ne gine daljnje istraživanje iste. Ali uglavnom, barem osobno mi se čini kako je to jedan od najambicioznijih projekata uopće te možda i dokaz globalizacije. Dakle, jedan od osnovnih uzora benda u melodijskom i aranžerskom aspektu je prije spomenuta brazilska glazba, odnosno bendovi/glazbeni kolektivi poput Clube de Esquina. Nisam vjerovao da postoji brazilska glazba otpjevana na ruskom te obložena aurom Tame Impale – onda sam čuo za „Tak daleko“, koja zvuči bezvremenski, iz drugog svijeta. Vrlo česte promjene akorda te harmonijska iznenađenja stvaraju nekakava mini-transcendentalna stanja. Poput neke epizode unutar glazbe. SOЮZ je s zadnjim albumom, „Force of the Wind“ ponovno pomaknuo granice te je album otpjevan na ruskom i portugalskom te je zapravo sam album jedna od najbolje čuvanih tajni 2022. godine. Iskreno se nadam da SOЮZ završi barem negdje kod polica glazbenih urednika.
„Verokaй“ je pjesma posvećena brazilskom glazbeniku Arthuru Verocaiju te jednom od pionira bossa nove. Verocai je 1972. godine izdao album „Arthur Verocai“, kojem se ova pjesma vraća. Cijeli album Verocaija kasnije je postao predmet urbane legende – originalne ploče prodaju se za više od 2,600 dolara, dok cijeli album karakteriziraju snene latinske dionice na akustičnoj gitari, popraćene jazz gitarom, raskošnim big bandom aranžmanom te neizbježnom brazilskom perkusijom. Zamislite Verocaija kao brazilskog Mikea Oldfielda, no s relativno kraćom minutažom – cijeli album traje manje no što Oldfieldova „Tubular Bells“. „Verokaй“ je nešto mirniji od Verocaijevog opusa – no ipak, zvuči predivno, kao sekvenca za nekakav horor film iz 1970-ih prije nego cijeli film ode u krv, gnjus i ostale pridjeve horora. Zapamtite ovaj bend.
