Short Reports je duo nastao u Novom Sadu neposredno pre pandemije. Nemanja Velimirović i Nikolette Fehér već nekoliko godina žive i stvaraju zajedno. Njihova muzika nije preplavljena efektima, overdubovima i sličnim stvarima – glas, bubanj i snažni, emotivni tekstovi su tri elementa njihovog minimalističkog umetničkog izraza. Povrh toga, oboje su više od muzičara – Nemanja je objavio knjigu i druga je u pripremi, Niki se bavi umetnošću koju i studira, i izlaže svoje radove. Pitali smo ovaj kreativni duo i par kako izgleda njihov stvaralački proces, ko su njihovi uzori i kakav je to melodični bubanj, naspram ritam gitare… a sve to posle njihovog kratkog, ali eksplozivnog nastupa na otvaranju Kaleidoskopa kulture 2022.

Kažete da je manje više (less is more), da se vodite DIY filozofijom. Da li vam uspeva da snimite pesmu iz jednog puta tj. in one take? Neke zaista zvuče isto na živom nastupu!
Nemanja:
Hvala na komplimentu! Da, prvi album je snimljen na principu 1,2,3 – bubanj i gitara su snimani odjednom i nakon toga je dosnimljen glas.
Znam da je svaki tekst podložan mnoštvu interpretacija, tako da možda grešim… ali deluje mi kao da je najviše vaših zvučno-vizuelnih minijatura nastalo kao odgovor na nesporazume, kako sa drugima tako i sa samim sobom. Da li je bolno pisati o nečemu tako iskreno i da li posle toga nastupa olakšanje? Da li ponovo živite te trenutke svaki put kad izvodite pesmu? I da li je to mnogo lakše izbaciti iz sebe na drugom jeziku?
Niki:
Kada sviramo svaki drugi dan, bilo na probi ili na svirkama, naravno da ne možemo svaki put toliko duboko ući u svaku pesmu po pitanju emocija, već uz to pazimo na tehniku, tempo, dinamiku, zato što u tom momentu nas vozi to da usavršavamo ono što smo hteli da kažemo od prvog dana, otkako je nastala data pesma.
Sa druge strane verujem da niko ne može izbaciti iz sebe emociju ili prosto rečenicu, koju zbilja misli i nekako mu je parče života, a da ostane ravnodušan u tom momentu prema sebi i svojim mislima.
Nemanja:
Pošto sam sklon unutrašnjim konfliktima zbog previše analitičnog i preširokog razmišljanja, pisanje tekstova koristim kao filter svojih misli i pokušavam da kovitlac onoga što mi se dešava u glavi složim u smislene rečenice. Svakako osećam emotivno olakšanje svaki put kad izvedem numeru koja je bila namenjena tom „olakšanju” pa mi koncerti dodju i kao terapija. Kod nekih numera koje su više “„fun” tekstualno, na nekim koncertima prosto više uživam u celokupnom zvuku i atmosferi pa ih drugačije osećam u toku izvedbe. Za mene je engleski jezik prijemčiviji za pisanje tekstova koji mogu da se pevaju. Osećanja koja želim da zabeležim, konkretnije definišem kroz ovaj jezik nego kroz maternji. Na srpskom su pesme koje pišem više u formatu za knjigu.

On my way to the sea
Is a place that you want me to be
You can run, but you cannot hide
There is a truth, hidden deep inside
Koja je bila prva stvar koju ste napisali zajedno? Da li vam je tad bilo potrebno mnogo vremena da se usaglasite?
Niki:
Sve se desilo spontano. Prvo je nastala pesma Standoff. Dvoboj. Priča koja stoji iza toga je vrlo jednostavna: oboje smo jakog karaktera, striktno znamo šta i na koji način očekujemo od sebe pa samim tim i jedno od drugog. Ni ne moram da pomenem, da to neretko vodi ka tome da se nađemo u dvoboju. (Iako je smešna činjenica da se najviše svađamo sa sobom, nego međusobno).
Nemanja, u jednom intervjuu si rekao da je kod vas gitara ritmički, a bubanj melodijski instrument. Nama koji se ne bavimo muzikom to nije baš najjasnije. Kako biste to pojednostavili za tone-deaf felu?
Nemanja:
Moj prvi instrument je bila bas gitara. Baš iz tog razloga, stil sviranja gitare u Short Reports je jednim delom moje vraćanje korenima gde ritmičkim sviranjem jednostavnih fraza tretiram jedan deo gitare kao harmonski instrument (donje žice), a drugi deo kao ritmički (gornje žice). Niki uglavnom svira bubanj po prvobitnoj melodiji pevanja koja nastane pa samim tim bi se usudili reći da je kod nas bubanj više zadužen za melodije nego za ritam.

Estetika vam varira od spota do spota. Da sam gledala samo Standoff, a ne i slušala, mislila bih da sam u sred Y2K doba. U Connection ima nečega gotičarskog. Bad Side kao da je rađen za neki heavy metal bend početkom devedesetih. Da li je sve to samo slučajnost ili se nadate da će u ovo konfuzno vreme TikToka i prevelike upotrebe termina estetika neko od mlađe publike prvo pasti na to, pa onda poslušati i muziku?
Niki:
Ne pratimo trendove, kao što si i sama rekla, svaki naš spot se razlikuje. A to je zato što se i pesme razlikuju. Često se postavljaju pitanja vezana za naš prvi album kao da je on jedan koncept, ja to ne bih rekla. To je bilo naš početak, naše emocije i momenti iskrenosti, koje trudimo da sačuvamo i da guramo u prvi plan.
To smo mi, ponekad tužni, ponekad sretni (lakše je tako kategorizovati i banalizovati emocije, primera radi) u vezi sa onim što smo osetili i doživeli.
Nemanja:
Nikada nisam znao šta konkretno treba uraditi sa vizuelnim prezentacijom onoga što pišem kroz muziku ili tekstove, ali volim eksperimente. Imam veliku sreću da je tu Niki koja je pre benda bila isključivo u vizelnom svetu. Često imam(o) ideje koje su teško ostvarive produkcijski, pa se uglavnom preorijentišemo na one koje su minimalnije, a podjednako dobre. Još uvek nemamo TikTok, tako da nemam pojma :D.
(ovde I.T. pravi pauzu i razmišlja… što kasnije naprave TikTok profil, pod pretpostavkom da ćemo jednog dana to svi morati – to bolje po njihovo zdravlje)
Kada vidimo muškarca sa gitarom i ženu za bubnjevima većini nas je prva asocijacija The White Stripes. Nemate mnogo drugih tačaka sa njima, možda ponešto podseća na njihove radove pre svetske slave, tek tu i tamo. Ko su vam zaista uzori?
Niki:
Ima gomilu umetnika čiji rad aktivno pratimo, mada bih ja najpre izolovala sebe od tuđih umetničkih dela…ako ne bi bila zavisnik od istih. Oduvek sam volela istraživanje i igru u umetnosti, na koju ne utiče ništa iz malog mozga. Nismo tu zbog trendova ili zbog očekivanja sa strane populusa, već zbog sebe. To je Short Reports.
Nemanja:
Mi obožavamo The White Stripes (kao i mnogo drugih bendova), njihov koncert mi je bio jedan od boljih koje sam gledao. Opet, mislim da smo drugačiji muzički, lirički pa i stilski od njih. Previše uzora ima svako od nas pošto pre bavljenja nekom umetnošću svi mi prvo nešto slušamo ili gledamo ili… Svakako je lista predugačka i šarenolika.
Niki, kako si se osećala kad si prvi put sela za bubnjeve? Da li je bilo treme?
Niki:
Nije bilo toliko treme koliko strahopoštovanja prema instrumentu. Sa druge strane, trema mi ume da bude jako dobra priljatejica zbog mojih ritmova, koje nisu najlakši za pamćenje, a pogotovo ne za izvesti uživo sa otežanim tehničkim okolnostima. Naravno sve to traje dok ne sednem iza bubnjeva, tada mi se nekako sve slaže.
Za kraj, jedno šaljivo pitanje, apropo imena vašeg debitantskog albuma. Ko pobeđuje i zašto: psi ili mačke? Ili je to… neprekidna borba?
Niki:
Pobeđuje taj koji je sretniji, a to je nešto najteže…tako da ovo možemo smatrati jedino neprekidnom borbom, koja se možda najčešće dešava u nama samima.