„Mama, ovo sam našao na Spotifyju!” – blues, eksperimenti, fantazmagorija.

Vrlo je teško početi s blogom o povremeno opskurnim stvarima.

Ali nakon manjeg stilističkog preobraženja rubrika (ono što je dosad bilo nazvano naslovom „Mama, ovo sam našao na Spotifyju“, sada je 5 za 5), odlučio sam napraviti rubriku, u kojoj ću pokušati predstaviti različite žanrove, različite glazbenike – većina njih podcijenjenih, malo njih precijenjenih. Naslov je ovdje samo da zvuči smiješno, ali osjećaj kako konačno mogu pretočiti godine stvaranja različitih playlista za različite osjećaje, razdoblja, pa čak i doba dana.

Potpuno sam svjestan kako je tražnje nove glazbe vrlo jednostavno. Postoji tisuću, milijun načina, u kojem za manje od sekunde možete doći do nekakvog opskurnog glazbenika iz Jemena, koji je 1973. izdao jednu singlicu i onda jednostavno nestao. I znam da AI radi nevjerojatno dobar posao u tome. Ali evo, ja se ipak opirem na neki čovječji faktor u ovoj priči. Kao, glazba je bolja ako se čitaju besmisleni komentari uz nju. U ovoj rubrici pokušat ću predstaviti glazbu sa svih rubova svijeta različitih žanrova, pokušati predstaviti nepredstavljeno i otkriti neotkriveno.

 

Jukka Nouisianen – Sun Kanssas Mä Lähden Minne Vaan

U ovu pjesmu sam se momentalno zaljubio.

Ne, to nije jedan od onih trenutaka gdje mogu pohvaliti sam sebe jer mi se sviđa pjesma u opskurnom jeziku, nego zbog toga jer sam se apsolutno zaljubio u ton pjesme, u toplinu popraćenu apsolutnim instrumentalnim kaosom.

Jukka Nouisianen finski je bard, iza kojeg stoje šest studijskih albuma. Njegovu glazbu vrlo je teško opisati. Jedan je od centralnih figura finskog rock and rolla, bluesa i svih mogućih žanrova, koji se mogu asocirati s tim. Povremeno zalazi u psihodelično ludilo, dok njegovu glazbu obilježavaju surove pentatoničke dionice na gitari popraćene raznovrsnim efektima te povremenim vokalnim harmonijama. Njegove pjesme zvuče izmučeno, alkoholno, no nevjerojatno dobro.

Pjesma „Sun Kanssas Mä Lähden Minne Vaan“ (S tobom ću ići posvuda) ima sve – ima nevjerojatan riff, vokale koji podsjećaju na The Eaglese te jedan nevjerojatan tekstualni eskapizam, u kojem se Nouisianen obraća svojoj muzi, koja ga moli da idu nekamo, pritom razbijajući njegov nihilizam, u kojem tvrdi kako sreću neće naći u SAD-u, Parizu, ili pak malim gradovima. Taj anti-klimaks, koji se na kraju pojačava u refrenu („Sun kanssas mä lähden minne vaan/Lennän vaikka kuuhun tai Gruusiaan – S tobom ću ići posvuda/Odletjeti na Mjesec, ili pak u Gruziju) čini ovom pjesmom jednom od većih otkrića. Sam zvuk Nouisianenove gitare, njegova prezenca, koja podsjeća na artikuliranijeg Toma Waitsa, neki epitom ranjavanog umjetnika, kulturnjaka, barda čini ovu pjesmu jedinstvenom, posebnom, odličnom, jesenskom.

Soundtrack za filmove Rade Šerbedžije. Eto, otprilike tako.

YouTube player

 

Bruno Pernadas – Theme Vision

Bruno Pernadas portugalski je glazbenik te kantautor. Kao diplomant Glazbene škole Lisabona u jazzu, svoje umijeće pretočio je u stvaranje posebnog žanra, kojeg bih mogao opisati kao „polaroid rock“. Iako Pernadas djeluje još kao član mnogih portugalskih glazbenih projekata, njegova solo-karijera trenutno je na kreativnom vrhuncu. Kao portugalski Honore de Balzac, prošle godine izdao je album „Private Reasons“, dok se ove godine predstavlja sa orkestrom lisabonskog konzervatorija s aranžmanom „O Governo do Povo“ (Vlada za ljude), odnosno referencom na čuveni govor Abrahama Lincolna u Američkom građanskom ratu 1863. godine.

Ipak, vratimo se na „Private Reasons“. Kritika je album primila vrlo dobro, tvrdeći kako je album spojio sve vrline prijašnjih Pernadasovih albuma („Those Who Throw Objects at the Crocodiles Will Be Asked to Retrieve Them“, „Worst Summer Ever“, „How Can We Be Joyful in a World Full of Knowledge?). Iako nisam preslušao cijelu diskografiju Pernadasa, po preslušanom se mogu složiti. „Theme Vision“, jedna od najboljih pjesama albuma „Private Reasons“ je šestominutna ljetna oda propaloj ljubavi, uz pregršt melodičnih iznenađenja. Iako na prvu podsjeća kao soundtrack svakog džuboksa na zapadnoj obali SAD-a 1960-ih, u šest minuta javljaju se loopovi ambijentalnih sintesajzera, harmonizirane gitare te distorzirani vokali kakve bi obično našli kod bendova poput Klaatua.

U standardnu pop progresiju 1960-ih Pernadas je uspio napakirati elemente barem još pet žanrova. Svaki dio pjesme ima nešto dodano, odnosno nešto u potpunosti novo – u pred-refrenu čujemo progresiju punu tenzije, kakvu bi obično vidjeli u bendovima poput Varsityja, dok refren prelazi u harmonije slične Bee Geesima.

Ne znam kamo postaviti pjesmu – zato sam joj dao epitet polaroidnog rocka. Vedrina albuma te činjenica kako je na naslovnici „Private Reasons“ modificiran, surealan dugin spektar boja, koji se nalazi na logotipu Polaroida. I da, njegova glazba (i „Theme Vision“ kao arhetip istog) podsjeća na neke ljetne večeri, bocu kvalitetnog crnog vina te polaroide najljepših vremena ikada.

YouTube player

 

Sleeping in the Aviary – Karen, You’re an Angel

Mnoge misli i asocijacije padaju uz ovaj američki bend, koji je unatoč svojem skromnom osmogodišnjem stažu ipak uspio izdati četiri vrlo dobra albuma. Vođeni entuzijastičnim Elliottom Kozelom, Sleeping in the Aviary jedan je od onih bendova koji se otkriva usput. Volite Violent Femmes? Neutral Milk Hotel? Sonic Youth? Pa, velika je vjerojatnost da će vam jedan od svih silnih spomenutih AI-ova izbaciti ovaj bend.

Međutim, uspoređivati bend samo s tim bendovima koje prve otkrijete u nekoj srednjoškolskoj dobi je pomalo bez veze. Uz vrlo glasne gitare (ipak ne na razini silovanja uha, poput Neutral Milk Hotela) te povremenih melodičkih vraćanje u 1970-e, Sleeping in the Aviary kombinira svjetine indieja, popa, dok na predstavljenoj „Karen, You’re an Angel“ definitivno podsjeća na rane Strokese. Također, pjesma je još uvijek relativna opskurnost na YouTubeu, gdje se pogledi broje u tisućama – ipak, na Spotifyju je pjesma doživjela blagoslov algoritma te sada ima oko 1,5 milijuna slušanja.

„Karen, You’re an Angel“ prati nekakva pozadina anti-himne. Da, tematika para koji stari te pritom gubi neki mladenački kuriozitet je vrlo često posjećivana tema u indie glazbi 2000-ih. Primjerice, Arctic Monkeysi su to vrlo dobro obradili u „Fluorescent Adolescent“. Ali ipak, Sleeping in the Aviary ne gleda na starenje kao neku depresiju. Niti ne želi da radije crkne selo nego običaji. Stihovi poput „Now you’re saggy, you wear a one piece/I have nose hair, I don’t like swimming“, koji se razrješavaju s jednostavnim, predivnim „Karen, you’re an angel/And I’ll never let you go“. Jednostavna, lijepa pjesma koja voli ljubav. Svakako za neko putovanje Volkswagenovim kamperom.

YouTube player

 

Jordana & TV Girl – Better in the Dark

Kao netko, tko je bio zatrovan narativom da je dobra glazba umrla 1980-ih te kao jedan od onih iritantnih 13-godišnjaka, koji je pisao komentare poput „danas nema više dobre muzike…ja imam 13 godina i dok moji vršnjaci slušaju one direction, justin bieber, JA slušam yu grupu, bijelo dugme, prljavo kazalište…“ i pritom dobivao po 200-300 lajkova potpore, mogu reći da sam prošao cijeli krug evaluacije glazbe. Pa sad valja, pa ne valja, pa je umrla kod komercijalizacije rocka, pa je jugoslavenski rock bio najbolja stvar od kotača.

Da, možda na aktualnim radio stanicama sviraju pjesme koje se brzo rade i brzo zaboravljaju. Ali dobra glazba nikako nije zamrla. Dokazuje to i Jordana Nye, američka kantautorica, koja je za prvi album, „Summer’s Over“ udružila snage s indie pop skupinom TV Girl. Jordana je jedan od onih glazbenika, koji uspiju taj osjećaj spavaće sobe, odnosno tog stvaranja glazbe u sobi prenijeti na ploču uz sve moguće mastere i korekcije kroz koje pjesma izlazi. I da, osjećaj stvaranja glazbe u sobi je imanje nekog svojeg svemira, neki svoj privatni, mekani zen koji ili zamre u jednom trenutku, ili pak kasnije eksplodira.

„Better in the Dark“, osim činjenicom kako instrumentaciju potpisuje TV Girl, bend te majstor stvaranja dobre indie pop melodije, koje su već bile prenesene kao trend na TikToku („Lovers Rock“), odiše sampleovima te s uvodnim dalekoistočnim singlom zvuči kao The Avalanches. Sample odrješitog muškog monologa na sredini pjesme još uvijek nije identificiran. Čini se kako kultura sampleova još uvijek živi te kako to nije stvar prošlosti te albuma poput „Since I Left You“ ili pak „Donuts“. S druge strane, pjesma odiše nekim ljetnim životom, izviđačkim vatrama te ljubavlju teško objašnjenom.

YouTube player

 

The Lazy Eyes – Imaginary Girl

Šezdesete se nikad nisu završile, barem ako je slušati ovaj bend. Australska četvorica kreće se u vodama psihodeličnog rocka te, kako sami kažu, kombinira psihodeliju 1960-ih te dovitljivost generacije Z. I znam da ćete odmah pomisliti na Tame Impalu i kako je on izazvao apokalipsu sličnih psihodeličnih bendova, ali ovaj bend uistinu ima neki čudan, distinktivan prizvuk.

Isto se događa i s pjesmom „Imaginary Girl“ – vokali nedvojbeno vuku na Johna Lennona u njegovoj top formi s Beatlesima. Kromatsko razlaganje akorda zvuči kao onaj fatalni dio u svakoj pjesmi 1960-ih, u kojem autor želi reći da se je nešto loše dogodilo. Ipak, flanger na vokalima te sintesajzeru u refrenu vuče pjesmu u nekakav neobjašnjiv trans.

Ako ja nisam demonstrirao ovim putem, uz ovu pjesmu je moguće reći popriličnu veliku količinu gluposti. Ali tako je opisivati taj trans 1960-ih kad si rođen u post-socijalističkoj depresiji. Onaj beton koji je generacija socijalizma posadila u zgrade nadajući se boljoj budućnosti u moje je vrijeme bio već oronuo te pun vlage i paprati. Ali u svim tim razglabanjima, možda je samo potrebno reći da pogledate spot.

YouTube player

Novo na Ptičici

Zapratite Ptičicu