Prošlo je nekoliko dosadnih obavijesti Spotifyja od „Ovo je novo za vas!“ – pregršt promidžbe o novoj glazbi, koja se je opet svela na mnoštvo remikseva te varijacija na temu prijašnjih pjesama o kojima sam pisao. Između ostalog tu je novi miks „Taxmana“ Beatlesa, koji iz nekakvog čudnog razloga zvuči kao nježna verzija one iz „Revolvera“, dok novi singl Pixiesa, „Dregs of the Wine“ u prepoznatljivom stilu izderane poezije Black Francisa opisuje LSD, Los Angeles te kraljicu Tajlanda. Međutim, pokušavajući se ne ponavljati, odlučio sam zanemariti i Pixiese, Ellu Henderson te druge, koje sam već obradio ponekad. Izostavljajući mastere i znance u ovoj rubrici, ovo je pet singlova koje preporučam ovaj put.
Diego Lorenzini – Chiquero
Vrlo je teško pisati o čovjeku čiji opus obožavam od a do s kojim već slovom završava španjolska abeceda. Ali da, kao što se je 2012. prolijevao lak za kosu uz zvukove „Are We the Waiting“ Green Daya, tako se i kod mene prolijeva sijaset nedorečenih osjećaja melankolije kad čujem opus Diega Lorenzinija. Lorenzini je čileanski kantautor te ilustrator, znan po svojem angažmanu u rock bendu Tus Amigos Nuevos, no i po svojoj solo karijeri. Vrlo je teško opisati glazbu Lorenzinija – moglo bi se reći kako se radi o visokoj umjetnosti u malim okvirima. U biti je u nekim terminima produkcije to lo-fi glazba, pomiješana s tradicionalnim ritmovima te dodanim primjesama indie rocka te još masu drugih žanrova. Zamislite hipstersku fazu Mona Lise ili pak cameo Marca Chagalla u Spužva Bobu. Da, to je Lorenzini.
Nova pjesma, „Chiquero“, nastavak je Lorenzinijevog poigravanja s ritmovima. Osjetno je manje gitare te više ambijenta za razliku od njegovih prijašnjih singlova, poput „Pelado el chancho“. Novi singl nastavlja trend bizarnih tekstova Lorenzinija, u kojem poanta bješe da netko iskorištava njegovo srce kao svinjac. Mnogo ponavljajućih refrena za dodavanje apsurdu čini „Chiquero“ klasičnom pjesmom Lorenzinija, koji s vrlo čudnim naslovima te tekstovima pjesama (posebice na zadnjem albumu, „De algo hay que morir“ – Od nečeg se mora umrijeti) nastavlja zajebavati publiku koja nije u životu ni prismrdila španjolskom jeziku, osim povremenog gledanja incestuoznih sapunica u vrijeme gripe u osnovnoj školi.
Amanda Tenfjord, Evangelia – AMAN
Da, razumijem potencijalne proteste te fame o kičastoj Euroviziji, dekadentnom festivalu koji je nekoć povezivao cijelu Europu. Međutim, ako ste uspjeli progledati iza tog okvira, možda biste mogli otkriti i nekoliko kvalitetnih izvođača, poput (ovo je ipak vrlo subjektivno) Litve, Slovenije te Grčke. Predstavnica Grčke, Amanda Tenfjord, ove je godine kotirala vrlo dobro s pjesmom „Die Together“, fatalističkom pjesmom s izuzetno dobrim klimaksom te vokalnim harmonijama, koje povremeno vuku na japansku city pop glazbu. Također, Tenfjord nije pogriješila ni s izdavanjem „Die Together“ u drugom, akustičnom aranžmanu, popraćenom zborom studenata medicine Norveškog sveučilišta znanosti i tehnologije, gdje rafinirane vokalne harmonije dobivaju nesavršen glanc.
Za svoj novi singl, Tenfjord je sudjelovala s grčkom glazbenicom Evangeliom. Novi singl Tenfjord, „AMAN“ unatoč tome što je sezona prehlada u rujnu već debelo počela vuče na one zadnje uzdahe ljeta. Pulsirajući bas uz grčko-engleski tekst te ležerni aranžman sintesajzera vraća nekoliko mjeseci unatrag, u vrijeme ljetnih koktela, „mala voli separe“ osjećaja te zalazaka sunca na nekoj opskurnoj rivijeri Hrvatske ili pak Crne Gore. Također, Evangelia, koja je već nekoliko puta predstavljala grčku na različitim glazbenim natjecanjima je u Q&A o pjesmi izjavila kako će ove godine pokušati predstavljati Grčku na Euroviziji. Prema ovoj kolaboraciji, kao i prema njenim autorskim pjesmama („Ónira“, „Paradise“, „Fotiá“), pobogu, pošaljite ovu ženu na Euroviziju već jednom! ERT, Στείλε την κατευθείαν στην Eurovision!
Methyl Ethel ft. Hatchie – Damn I Wish I Was Your Lover
Već prije sam radio neukusne usporedbe svakog australskog glazbenika s Tame Impalom, kao da drugih glazbenika u sličnoj (ili pak istoj) branši uopće nije ni bilo. Iskreno, isto mi je palo i na pamet s ovim art rock bendom, Methyl Ethel. Summa summarum, Methyl Ethel je australski art rock bend iz Pertha, čije pjesme podsjećaju kako ne postoji dovoljno varijacija na temu pjesama iz 1980-ih („Ubu“, „Weeds through the Rind“), zvuče kako soundtrack žalosnih šuma u Engleskoj („Act of Contrition“), ili pak kao žalosni glazbenici koji se ne mogu odlučiti u kojem tonalitetu bi bili žalosni („Ghosting“). Za one, koji nisu obožavatelji ovakvih pitoresknih, no beskorisnih opisa, njih se da svrstati u neki art rock žanr, dok njihov zaštitni znak leži u modulacijama, kojih imaju više nego li svi šlageri iz 1970-ih kombinirano.
Zajedno s australskom kantautoricom Hatchie, Methyl Ethel se je ovaj puta odlučio za obradu hita Sophie B. Hawkins iz 1992. godine, „Damn I Wish I Was Your Lover“. Da, ona pjesma s milozvučnim „DAAAMN“ u refrenu. I da, ima unutra svačega – od sinkopacije, nekih opskurnih sintisajzera iz 1980-ih, dok glas Hatchie nevjerojatno dobro leži uz ambijentalnu, raštimanu atmosferu Methyl Ethela. Pri aranžmanu su također vrlo dobro izbjegli onaj kliše iz 1990-ih gdje u drugom refrenu pjesmu pjeva polovica države u kojoj se pjesma snima, zbog čega pjesma Hawkins ima novo ruho, ruho kojeg će voljeti svi koji vole sve što vole mladi i opskurni.
Niños del Cerro – Povidona
Ah, da, izgleda kako će ovaj članak vrlo brzo pridobiti čileanski karakter. Ali uz Lorenzinija, ovaj bend mi je jedan od najboljih otkrića barem u 3 mjeseca slušanja glazbe. Uglavnom, radi se u bendu koji svoj žanr opisuje kao „samba-punk“, iako je unutra mnogo više – od indie rocka, do psihodeličnog folka, shoegazea te svega između. Niños del Cerro (u prijevodu: „Djeca brjegova“) imaju popriličnu bazu obožavatelja po čitavoj Južnoj Americi, dok ih Europa te drugi krajevi još uvijek otkrivaju. U biti, radi se o južnoameričkim majstorima dobre melodije („Durmiendo en el Parque“), koji za pisanje dobrih melodija zalaze u sve žanrove čiji slušatelji misle da je njihov žanr jedan, jedini, opskuran i hermetički zatvoren (gledam te, math rock).
Ove godine, bend je objavio EP „Tentempié“, s kojim najavljuju i novi studijski album, „Suave Pendiente“. I moram reći, pjesme do sada ne razočaravaju, a „Povidona“ samo nastavlja taj trend. Uvod pjesme podsjeća na prijelaz iz neke druge pjesme u to, nakon čega se pjesma uz različite efekte (uključujući i reverse delay) razvija u nježnu baladu, koja se opet razvija u eksplozivan indie rock, pa opet u nježnu baladu. Sve to prati gitara u kvintama ili kvartama – apsolutno nemam pojma o glazbenoj teoriji, ali zato imam pojma da nas čeka jedan vrlo dobar album, o kojem će izvan okvira španjolskog jezika znati samo vi, ja i još vjerojatno par ljudi iz Zagreba/Beograda/Ljubljane/drugih kulturnih prijestolnica.
Will Sheff – In the Thick of It
Svašta sam prije napisao o ljetnim pjesmama, dok ovaj članak zaključujem mizernom zimom. Ili barem tako zvuči novi singl Willa Sheffa iz skupine Okkervil River, s kojim najavljuje novi album, „Nothing Special“. Iako je ovo prvi album Sheffa, u svojem radu s bendom pokazao je paletu glazbenih stilova, koji se vrte oko prizvuka indie te rock žanra. Pjesme poput „Shelter Song“ vuku na ljubavne filmove iz 1970-ih koje niste mogli gledati sa 7 godina svojeg života jer je majka nešto prigovarala, iako je bend uz nježan prizvuk kritizirao svašta, od glomazne glazbene industrije („The Industry“), do ovisnosti („So Come Back, I Am Waiting“).
Međutim, čini se kako se pjesmom „In the Thick of It“ Sheff postepeno miče od buke izazvane svjetovnim problemima. „In the Thick of It“ je predivna balada, usporeni The National, onako kako sam zamišljao kako izgledaju misli Johna Prinea. Ova pjesma jednostavno vrišti nekom ideacijom jeseni, lišća te ljubavi, popraćeno akustičnom gitarom, povremenim upadima zbora te Hammond orguljama. Također, Okkervil River je već i nekako znan po fenomenalnim naslovnicama albuma. S tim nasljeđem nastavlja i Sheff, koji na naslovnici albuma ima gore, planine, drveće i rijeke (pun intended, bonus bodovi za prepoznavanje reference), koji svojim bojama podsjeća na nekakvi kolažni surealizam. Da, trebam album uspavanki – trebam nešto osim zvukova BBC Radio 4 za uspavljivanje. Trebam(o) taj album.
Budite s nama i sledeći put!
Ilustracija: Andrea Piacquadio/Pexels
