Kako je počeo shagadelic u zemlji slovenskoj – Joker Out i “Demoni”

Ljubljanska atrakcija s bitnijim promjenama ipak nastavlja biti soundtrack svim Instagram filterima.

Trenutna slovenska indie scena jedan je od podcijenjenih stvari u glazbi bivše Jugoslavije. I dok u ostatku regije bendovi s milijardu godina staža opet bacaju svoje ultimate/definite/top hits/definitivitive kolekcije koji opet stoje mjesecima na policama drogerija pokraj vitamin C bombona te proizvoda na sniženju zbog isteka roka trajanja, Slovenija je u zadnjih nekoliko godina izbacila nekoliko vrlo kvalitetnih indie bendova. Unatoč relativno slabom rezultatu na Euroviziji ove godine, na prvom albumu radi LPS – city pop bend iz Celja, koji u svojoj glazbi miješa elemente diska 1970-ih, jazza, funka te još milijun drugih elemenata. I da, to rade glazbenici koji su tek prešli prag punoljetnosti – mislim, koliko srednjoškolaca otvara svoj koncert taktovima „Good Times“ od Chica?. S druge strane, kisovački disco punk bend Koala Voice prošle godine je izdao i svoj četvrti album, „Plata“, koji opet isijava karizmom Mance Trampuš. Uz LPS i Koalu Voice, tu su još i MRFY, KOKOSY, Hamo&Tribute2Love te niz drugih bendova, uključujući i ljubljanski Joker Out.

Joker Out je, između ostalog vrlo ugrubo rečeno (zapravo, ugrubo do te točke da možda predstavljam i krivu predodžbu) jedna vrlo, vrlo kvalitetna tinejdžerska senzacija. Da je u vrijeme mojeg 12-godišnjačenja bio Joker Out, vrištao bi dozlaboga i vjerojatno zaboravio da su Blink-182 i Green Day uopće postojali. I da, Joker Out je nekako u vrijeme mojega studija u Mariboru imao nekakvu reputaciju zločestih komercijalnih dečki. I da, možda mi i nije sjelo kako je maloljetna publika nekakvi glavni propagator njihovih dovitljivih, sugestivnih stihova…

Joker Out - Demoni
Joker Out – Demoni

…ali nakon toga sam navršio 5 godina svojeg postojanja te sam naučio kako moram zagrebati pod površinu. Shvatio sam kako se radi o vrlo kvalitetnom bendu sa slovenskim tekstovima te svjetskom produkcijom, koju potpisuje Žarko Pak – u slobodnom prijevodu, alfa i omega produkcije slovenskog rocka. Joker Out je već u svojem prvom studijskom albumu, „Umazane misli“ pokazao prilično široku paletu zvuka – od fatalnih balada („Vem da greš“) sugestivnih plesnih komada u stilu Arctic Monkeysa („Umazane misli“), do onih pjesama koje sviraju u pola tri ujutro u alternativnim kavanama („Dopamin“). I da, glazba Joker Outa odiše nekom urbanom mladošću, skejtanjem na socijalističkom betonu, odiše ljubavlju, koju slovenska scena, unatoč svojoj iznenađujućoj svestranosti, ipak nije mogla ponuditi. Nakon prvog studijskog albuma, „Umazane misli“, Joker Out se je samo godinu dana, u stilu izdavanja 1970-ih javio s novim studijskim albumom, „Demoni“. Već sam prije pisao kako „Katrina“, prvi singl s albuma možda i nije dokaz svega što bi idući studijski album mogao ponuditi, i o moj Bože, bio sam u pravu. Iako na prvu nisam uočavao značajnijih razlika između prvim te drugim albumom, počeo sam shvaćati slojevitost tek nakon jedno petog ili šestog slušanja albuma.

Uvodna „Katrina“ je vrlo solidno otvara album, iako se već na prvu sluti kako ovaj album, za razliku od prijašnjeg, igra na profesionalnost nauštrb spontanosti. Ne može se ne primijetiti možda čak i pretjerana sličnost s Arctic Monkeysima ili pak Last Shadow Puppetsima, posebice kod refrena. Da, ako bi ova stvar bila izdana 2009. godine, zaljubljeni tinejdžeri bi gotovo sigurno napravili barem nekih 10 tekstova pjesama u Windows Movie Makeru te stavili to na YouTubeu. Ipak, nije to to – znaš da imaju nešto više u rukavu. Bonus pohvale bendu za „uuuuuuuuuuuuuu“ u refrenima, obzirom kako se čini da su konačno hrabrije u albumu zaigrali na kartu aranžiranja backvokala.

YouTube player

 

„Ne bi smel“ nastavlja ugođaj prošlog albuma, odnosno tu žalosnu, tugaljivu te melankoličnu notu albuma, koja se je mogla prije čuti u „Metulji“. Uz jednu od mnogih gitarističkih igara Krisa Guština te Jana Peteha na albumu, pjesma potkraj odlazi u progresivno ludilo, da bi se na kraju završila jednostavnim rifom u a-molu. Ljupko! Album nastavlja (barem ako je vjerovati statistikama na YouTubeu) jedna od popularnijih pjesama, „Plastika“. Zapravo, radi se o vrlo nekonvencionalnoj pjesmi za bend, obzirom kako u ovoj pjesmi kritiziraju vječne i nedosežne standarde ljepote. Sličnu, društveno angažiraniju tematiku je bend već imao u prijašnjem albumu, u pjesmi „Barve oceana“. U pjesmi se još jednom ističe umijeće slaganja dobrih refrena, koji ovaj puta opako vuče na neki glam rock, popraćen orguljama koje bi obično čuli u pjesmama The Animals ili pak njihovim inkarnacijama. Pjesma vrlo neobično modulira za poluton, što je vrlo čudan, hrabar, no vrlo dobar potez benda.

„Demoni“ su pak priča za sebe. Zapravo, trebalo mi je nešto vremena da shvatim da je ovo Joker Out. Za razliku od predominantno slovenskog teksta, vokalist Bojan Cvjetićanin ovaj puta pjeva na srpskom jeziku. Da, ova tangenta pjevanja na srpskom se je javila kod benda još od njihovog ovogodišnjeg nastupa na Exit Festivalu. Međutim, jedan od krucijalnih WTF-ova ove pjesme je bila zasigurno upotreba autotunea, kojim „Demoni“ više vuku prema stilu trap glazbe. Ni u najluđim snovima mi nije bilo moguće povezati Joker Out, autotune te trap glazbu – ipak, nakon nekoliko slušanja pjesma poprilično dobro ulazi u uši. Je li to pokušaj prodiranja do publike drugih krajeva ili ne – nije važno. Unatoč bitnijim stilskim promjenama, izričaj Joker Outa je u ovoj pjesmi dokazao kako ti elementi nadilaze sve jezične te stilske granice. Vrlo hrabro, s jajima. Junački.

„Padam“ na prvu podsjeća na nekakvu ljubavnu baladu 1970-ih, 1980-ih. Kao Uriah Heep s još više alkohola i dugu kosu. Depresivna, morbidna atmosfera te verterski tekst anti-heroja pomalo vraća u prvi album te „Metulji“. Opet je potrebno istaknuti vrlo dobar build-up, odnosno atmosferu pojačanu sintesajzerima te efektima koji podsjećaju na opus Briana Ena, s minimalnom, no itekako efektivnom gitarom. Poslije ove pjesme nekako dobivam osjećaj da pitam autora pjesme – bro, u okay?

„Vse kar vem“ jedna je od osobnih favorita na albumu. Na prvu loptu odaje neku impresiju pjesama za vožnju, tipa „Why Does it Always Rain on Me?“ Travisa. Onako, pjesma za lagano surfanje na magistrali vašeg izbora. I da, pjesma nekako skriva ili barem komprimira melankoliju, koju onda postepeno izbacuje kroz refren te post-refren. Prijelaz u pjesmi zalazi u vode space rocka – bubnjevi natopljeni flangerom vode u svijet ljubavne djece Tame Impale te Eltona Johna. Sljedeća pjesma, „Ona“, još jedna pjesma na srpskom jeziku u biti ima sličnosti s „Demoni“ – međutim, u toj pjesmi Joker Out više zvuči kao Joker Out. Interesantne ljestvice čije ime ne znam, povremena posuđenica kako bi tekst zvučao bolje seksi samo nastavlja stil, odnosno fazon Joker Outa. O, da, ovdje je čak i psovka – ne znam kako bi se osjećao zbog psovke Joker Outa. Nekako sam na prvo dobio osjećaj kao da mi je neki lik iz crtića djetinjstva opsovao. Zamislite Branka Kockicu kako čita prevedene Carlinovih sedam riječi koje ne smijete reći na televiziji. Da, to je to.

YouTube player

 

„Tokio“ po atmosferi definitivno podsjeća na „Umazane misli“, iako ovaj puta bend zalazi u povremeno tekstualno, no ne i melodijsko koketiranje s japanskom kulturom. Da, neki bi stereotipno japansku kulturu u glazbi protumačili kao gomila pentatoničkih ljestvica te čudnih instrumenata – no, čini se kako je Tokio za Joker Out nešto drugo. Zemlja indie pop rifova, veselja te ljubavi.

Predzadnja, „Ngvot“ (Ne govoriva več o tem – Ne pričamo više o tome) je vjerojatno jedan od melodijskih te tekstualno najboljih pjesama u albumu. Od vraški dobrih antiklimaksa u tekstu („Spremenil sem pogled na svet, ti pa barvo las“ – Promijenio sam pogled na svijet, ti pa boju kose), do pojačanog basa, backvokala koji zvuče kao neki soundtrack života uz surfanje i pomfrit u sunčanoj Kaliforniji 1960-ih, pjesma vraća u neka bolja vremena. Ili, ako ne poznajete dobra vremena, onda ih vraća.

Album završava „Novi val“, koji po uvodnim taktovima podsjeća na prijašnju „Padam“. Ipak, orkestarski aranžman te zbor vode pjesme u nekakav kraj izvan svemira, u nekakvu mistiku, koju ipak nisam očekivao nakon nekoliko himni urbanoj ljubavi. Ipak, moram priznati kako mi je u „Novom valu“ nedostajalo eksplozije orkestra. Ona marginalno orgazmična eksplozija poslije prijelaza u „Everybody’s on the Run“ Noel Gallagher’s High Flying Birdsa. Ipak, moram reći kako vjerojatno nisam i jedini koji jedva čeka veliki koncert Joker Outa s simfonijskim orkestrom Radija Ljubljane. Ajde, dečki. Mogla je Omega, mogao je Noel Gallagher, mogli su Guns ‘n Rosesi, možete i vi.

Vrlo je lako upasti u vrtlog senzacije. Ono, izdate prvi album i onda drugi liče na prvi ali nikad nije toliko dobro i onda u biti je dobro ali ipak nije… S „Demonima“ Joker Outa, vrlo je teško raditi bilo kakvu usporedbu, obzirom kako se radi o dva potpuno različita albuma, potpuno različitim konceptima, utjecajima, produkcijom, načinima. Zamislite (ako ste u relativno normalnoj obiteljskoj situaciji) doći pred pitanje koga volite više – mamu ili baku. Eh da, tako bi prvi album bio požrtvovnost majke, a „Demoni“, samo zbog svojeg odraslijeg te eksperimentalnijeg zvuka je baka s kolačićima i ljubavlju. Tako shagadelic, žanr po kojim se opredjeljuju Joker Out živi, dok su „Demoni“ definitivni monument istog.

Novo na Ptičici

Zapratite Ptičicu