sample text kako je glazba dobra. Ali ne, uistinu je. Čačkajući pustošima interneta za sva moguća i nemoguća nova izdanja, opet je bilo moguće doći do svakakvih zaključaka. A zaključak je da nas je ovaj tjedan blagoslovio kod svih žanrova, osobito onih kod kojih morate posebno naćuliti uši. I ovaj put to nije eufemizam za nekakvo avangardno sranje naših najdražih bendova, pretpostavljam.
Noah Cyrus – I Just Want a Lover
Američka kantautorica Noah Cyrus, znana i kao sestra Miley Cyrus je sa svojih 22 godina ostavila impresivan trag. I za to je nije trebao nitko pogurnuti – već na prvom EP-u, „THE END OF EVERYTHING“ je oduševila pjesmom „July“, folk baladom o napuštanju toksične veze. Cyrus je sama izjavila kako je stilski pokušala ciljati na američku kantautoricu Brandi Carlile. I bez ikakvih pompa, pretjerane produkcije, uspjela je stvoriti vrlo dobru folk baladu. Ipak, Cyrus se ne drži samo jednog, sigurnog žanra. Iako je tek prije nekoliko tjedana izdala svoj prvi studijski album, „The Hardest Part“, prije toga je već uspjela snimiti duete s MAX-om, XXXTENTACION-om, dok joj je pri obradi „July“ pomogao i Leon Bridges, odnosno čovjek kojeg trebamo nakon što nas je napustio Bill Withers.
Novi studijski album Cyrus, „The Hardest Part“, vrlo je dobro primila kritika, i to s vrlo dobrim razlozima. Prizvuk countryja te modernog popa fenomenalno se miješa kroz cijeli album, pritom vješto izbjegavajući onu smrtnu presudu country pop albuma, odnosno ulaska u pravac imitacije Taylor Swift, ili pak ranijeg materijala njene sestre, Miley. Ni na tom albumu Cyrus nije pogriješila u biranju izvođača – u duetu se joj na pjesmi „Every Beginning Ends“ priključuje frontmen Death Cab for Cutie, Ben Gibbard, dok joj se na posljednjoj pjesmi, „Noah (Stand Still)“ priključuje otac Billy Ray. I oboje je uspjelo – u „Every Beginning Ends“ Gibbard je donio otuđenost karakterističnu za opus Death Cab for Cutie, dok je posljednja pjesma (koja je zapravo reinterpretacija uvodne pjesme na albumu) dobila potpuno novi ambijentalni country zvuk, itekako dobrodošao.
„I Just Want a Lover“, šesta pjesma na „The Hardest Part“ je posebno zanimljiva, obzirom kako spaja kompliciranu i nedorečenu sliku američkog društva te toksičnih veza, odnosno motiva kojeg se Cyrus dotiče na još nekoliko pjesama u albumu („Mr. Percocet“, „I Burned LA Down“). „The Hardest Part“ mogao bi biti jedan od boljih albuma koje nam je izmučena 2022. godina donijela, dok je „I Just Want a Lover“ jedna od vrhunskih pjesama na tom albumu. Žanrovski neopredijeljena te itekako potentna, čini se kako debitantski album Cyrus nije mogao bolje, izuzmemo li nekoliko fillera, koji se nalaze na albumu.
NOFX – Darby Crashing Your Party
Možda i nije došao kraj ere kalifornijskog punka, ali ako ikada i dođe do kraja istog, 1. rujan 2022. godine bit će jedan od datuma koji će se pamtiti. Naime, tada je Fat Mike, basist te vokalist američkih punk pionira NOFX objavio kako će se bend iduće godine, nakon svojeg 40. rođendana, razići. I moram reći, u svojih 40 godina NOFX je stvorio neke vrste spomenik dobroj glazbi, surovim tekstovima, dok je usput vješto mijenjao žanrove, studijske tehnike te postajao monument svim radikalnim društvenim te političkim promjenama. Razlike između NOFX-ovim albumima (možda je tu dobro usporediti njihov album „Maximum Rocknroll“ iz 1989. godine te klasik „The War on Errorism) oduvijek su pokazivale njihovu želju za eksperimentom, pobunom te angažmanom.
Možda zato i ne čudi kako je Fat Mike bio jedan od glavnih pokretača projekta Rock Against Bush, koji je putem društvene angažiranosti otvoreno te oštro kritizirao vanjsku politiku predsjednika Georgea W. Busha. Međutim, albumi poput „The War on Errorism“ bili su nešto više od pukog političkog komentiranja. Prije svega, bili su briljantno uglazbljeni, s povremenim neočekivanim elementima ska punka te iznenađujuće zajebanim bas dionicama koje je Fat Mike povremeno postavljao tek toliko da sruši dogmu punka kao troakordne rabote („The Idiots are Taking Over“).
Novi, vjerojatno i posljednji materijal najavljeni s strane NOFX-a je „Second Album“, album koji se nadovezuje na prošlogodišnji „First Album“. Album, koji je planiran za izdaju početkom prosinca je predstavljen pjesmom „Darby Crashing Your Party“. Iako produkcijski možda nije i najbolje dostignuće NOFX-a, tekst ponovno obiluje referencama na različite aspekte američke kulture – onih pristojnijih (američki sitcomi „The Adventures of Ozzie and Harriet“ te „I Love Lucy“), do manje pristojnijih (Johnny Rotten iz Sex Pistolsa te GG Allin). Pitoreskni opisi turbulentnog antagonista, antiheroja koji je u borbi protiv bilo kakvog socijalnog konstrukta daje naslućivati kako se radi o odi frontmenu Germsa, Darbyju Crashu, ili pak nekome inspiriranom njegovim životom.
U redu je – ali ipak na albumu očekujemo više.

Teebs i Panda Bear – Did It Again
Dok se bendovi opraštaju i rastaju kao tematika singlova Jasmina Stavrosa u 1980-ima, neki glazbenici jednostavno obnavljaju svoju suradnju. Tako Panda Bear, avangardni glazbenik poznat kao dio grupe Animal Collective je ovaj puta udružio snage s Teebsem, američkim glazbenikom te kompozitorom, koji je 2010. godine izdao eksperimentalni album „Ardour“, osobno jedan od najljepših, najmekanijih albuma eksperimentalne, lo-fi glazbe. Toplina, koju je Teebs prenio još prije 12 godina u kompozicijama poput „You’ve Changed“ te „Moments“, još uvijek je teško nadmašiva – ili pak nisam pogledao u dovoljno opskurne arhive.
Uglavnom, Teebs radi vrhunsku glazbu, a Animal Collective, dugogodišnji projekt Panda Beara možda i ne treba mnogo predstavljati. Album „Sung Tongs“ gotovo uvijek je predstavljen kao jedan od najboljih albuma 2000-ih. Njegova nekonvencionalnost, šaranje s disonancom te bluesom na pjesmama poput „Kids On Holiday“, do neočekivanih izvanserijskih polifonijskih aranžmana na „College“ te apsolutne implozije nekonvencionalnosti na „Mouth Wooed Her“ uspjela se je probiti i na „Did It Again“.
Kompozicija je naime Teebsov singl te se uz nju javlja još i kompozicija „NES“. I moram priznati, ova godina puna je s pregršt dobrih glazbenih suradnja. Ambijentalnost Teebsa vrlo dobro se miješa s predivnim akordima na nekonvencionalno miksanoj gitari Panda Beara. Kriptičan tekst s više mogućih interpretacija te značenja, kao i hipnotizirajući beat koji nosi cijelu pjesmu jednostavno tjera na više. Tjera na htijenje albuma Panda Beara te Teebsa, ili pak barem na nastavak sudjelovanja. Bonus bodovi pjesmi za prilično apstraktnih, industrijskih 10 sekundi kraja.

Paramore – This Is Why
Uvijek mi je bilo delikatno istraživati bendove mojeg djetinjstva te recenzirati njihovu glazbu. Bendovi poput Blink-182, Green Dayja, Suma 41, Evanescencea te drugih bi me čak i pri novom materijalu podsjećali na one dane kad sam žario i palio njihove stvari na Sony Ericsson W350i telefonu, pritom zahvaljujući svakome, tko mi je mogao tu pjesmu poslati putem Bluetootha ili pak infracrvenog. Infracrveno svjetlo je možda Sony Ericsson jedini i imao, tako da sam bio korak ispred. A korak ispred je i Paramore, jedan od tih bendova, koji su albumima „Riot!“ te „Brand New Eyes“ obilježili moju predmetnu nastavu.
Taj mizeran, mizantropski dio mene je vjerovao kako Paramore neće više moći postići ništa kvalitetno poslije odlaska gitarista Josha Farra 2010. godine te svih onih drama oko odlaska basiste Jeremyja Davisa. Ipak, u to su me razuvjerili 2017. godine, kada je album „After Laughter“ predstavio potpuni pomak od emo/pop punk branše te približavanje energičnom te britkom synthpopu. Cijeli album ispostavio se je za vrlo uspješan eksperiment, u kojem se je i dokazalo kako bend nije strah eksperimentirati. Je li Paramore izbacio emo? Možda, ali emo nije izbacio Paramore. Vokalistica Hayley Williams je nakon albuma napravila itekako dobru kolaboraciju s American Footballom na pjesmi „Uncomfortably Numb“. Da, American Football, emo očeva, začetnicima geografski povezane žalosti.
Novi materijal Paramorea čekali smo poprilično dugo – takoreći, od 2017. godine nije bilo novog materijala. I – ponovno je nešto novo. Za novi studijski album bend je rekao kako slušatelje čeka više gitara na albumu. Naravno, više gitara ne znači i nešto nužno dobro – ali igra gitara podsjeća na neke vrsne numere Radioheada („Weird Fishes/Arpeggi“), ili pak Red Hot Chilli Peppersa („Venice Queen“). Znam da je i Pitchfork napravio istu usporedbu, ali posebice pred-refren odaje neku mističnu atmosferu, koju samo i isključivo mogu naći na „Venice Queen““ i točka.
Zaječarska gitarijada koja se događa na „This Is Why“, popraćena raskošnim bubnjanjem Zaca Farra te jednom od mnogih interpretacija pandemije s strane Williams stvara neočekivanu pjesmu. Pred-refren je vjerojatno jedan od najboljih dijelova pjesme, odnosno to raspadanje pred refrenom, raspušteni bubnjevi prije energičnog refrena. Moje nade za album su poprilično visoke.

Frankie Cosmos – Aftershook
Iako pjesma na prvu zvuči kao mekan indie, čije je značenje poprilično lagano dokučiti, njujorška kantautorica Greta Kline vješto je postavila nekoliko zamki, koje možda sprječavaju i mene samog da poslušam njene stvari i kažem „ah, ovo je dobro“. Jer nije samo dobro, već je odlično. Za razliku od drugih indie rock zvijezda, Kline je blagoslovljena korijenima – naime, njen otac je Kevin Kline, ali ako ste zakržljali, ili pak samo anti-filmofili kao ja, to je onaj lijep čovjek koji glumi Nathana u „Sofijinom izboru“.
Kline je svoju karijeru gradila postepeno, uz mnogo vještih pseudonima te dovitljivog nazivanja svojih ploča. Njen Bandcamp je 2011. godine pod pseudonimom Ingrid Superstar blještao zanimljivo sročenim izdanjima, poput „Jared Leto Can’t Read“, „shit about fuck“ i „Collaborative Farting“, dok se ove godine javlja praćena ostatkom benda Frankie Cosmos, koji 21. listopada izdaje album „Inner World Peace“. „Aftershook“, jedna od tri pjesme iz EP-a „F.O.O.F.“ iznenađuje svojom slojevitom strukturom, čestim promjenama tempa te raspoložena. Moglo bi se reći kako je ovo jedan od klasičnih indie rock/lo-fi numera, odnosno nešto što je nastalo nakon razmažene inspiracije bendova poput The Walters ili pak Wild Nothing, međutim previše je svega.
Labilne vokale na refrenu apsolutno pozdravljam. Čini se kako se je iz zajebavanja uštogljene indie strukture počeo rađati novi žanr – progresivni indie. Pa dobro nam došao!

Budite s nama i sledeći put!
Ilustracija: Kai Pilger/Pexels