Mislim da ne znamo što upravo slušamo – Taylor Swift i „Midnights“

Kao adolescent u sferi pod utjecajem zapadnih trendova, barem nekoliko puta u godini mogao sam vidjeti objave koje se sprdaju s kompliciranim privatnim životom Taylor Swift. Njeni medijski eksponirani prekidi ovjekovječeni u pjesmama poput „We Are Never Ever Getting Back Together“, „Dear John“ te „Out of the Woods“ vrlo često su bili predmet neslanih memeova. Ili je bilo to, ili je bio onaj dramsko-scenski prikaz Kanyea Westa na dodjeli MTV-ovih Video Music nagrada 2009. godine u kojem je zbunjenu Swift apsolutno demolirao vlastitim mišljenjem.

2010-ih se je nekako pop podijelio na dva tabora. U vrijeme beskonačnih boy bandova poput One Directiona, Big Time Rusha, 5 Seconds of Summer te drugih bendova koje sam zaboravio, ali su sigurno bili u tinejdžerskim časopisima (u Hrvatskoj je to bio ok!, u Srbiji pretpostavljam teenstar ili Hej!, dok u bosansku i crnogorsku scenu, priznajem, nisam upućen), Katy Perry i Taylor Swift nekako su dominirale scenom. Obje nošene fenomenalnom produkcijom (u kojoj je, po nekom mojem mišljenju, zbog vrhunskih i raskošnih aranžmana Dr. Lukea pobjeđivala Perry), cijela pop scena se je dijelila na „Swifties“ i „Katycats“. I bio sam „Katycat“. Da. Tom nekom rivalstvu nije pomogla ni činjenica kako su Perry te Swift bile posvađane tijekom 2014. i 2015. godine. Bio je to Twitter rat, rat suptilnim referencama, rat u kojem nitko nikada nije nikoga naslovio osobnim imenom. Portalima to tada nije bila hrana, već večera s pet sljedova, ogromni desert i gastritis nakon uključeni.

Možda i nije najbolji način početi ovu recenziju detaljnim opisima svađa, konfrontacija te drugih medijskih spinova. Ali ipak, htjedoh reći kako je Taylor Swift veteranka na pop sceni. Od country glazbenice, odnosno dušice koju su voljeli country divovi poput Tima McGrawa te Brada Paisleyja do indie pop dive, nema nečega što Swift nije probala u okviru konvencionalne pop glazbe. Sa samo 32 godine, Swift je postigla sve što je mogla. Na Wikipediji je sve više rečenica koje kod Swift počinju s frazom „najveća, najviše u povijesti, nikada prije dosegnuto“ i tako dalje. Swift je majstorica autobiografskih tekstova, majstorica pričanja priča putem relativno jednostavnih, no itekako različitih aranžmana. Pada mi na pamet pjesma Brucea Robisona, „Travelin’ Soldier“ (kasnije znana po obradi Dixie Chicks), koja možda ima takvu posvećenost detaljima kao Swift.

Taylor Swift Midnights promo

 

„Red“ te „1989“ klasici su koji su Swift vinuli u komercijalni uspjeh, zbog koje su nabrekli zidovi bili ukrašeni slikama Swift s nekom akustičnom gitarom. Ali mene je unatoč svemu privukao karizmatičan dvojac, odnosno albumi „Folklore“ te „Evermore“, gdje je stvorila vrhunske albume, koji su prikazali vrlo hrabru te nadasve uspješnu tranziciju Swift prema kandžama indie pop žanra. Iskreno, nisam očekivao nijedan od ta dva albuma. Nisam očekivao da Swift stvori brutalno iskren album idealan za puštanje na starom Walkmanu te gubljenje u državnim šumama. Možda zato sam i tako naslovio ovu recenziju – jer „Midnights“, iako stilistički mnogo drukčiji od prijašnja dva albuma, cementira Swift kao odličnu autoricu s kohezivnim, strukturiranim te poprilično eksperimentalnim albumima. Mislim da će 2045. godine, kad ću (vjerojatno) s podebljim radnim stažem nostalgično gledati na svoje mentalne izlučevine ovdje ovaj album zvučati nostalgično te profinjeno.

Album je predstavljen vrlo osnovno – nisam očekivao ništa posebno, iako je Swift epski najavila kako je njen novi album „zbirka 13 priča iz neprospavanih noći“. Da, isprva mi je vuklo aluzije na ponovne reference na ljubavni život – iako se je Swift vrlo dobro obranila od tih kritika na nekoliko pjesama, uključujući i „Blank Space“, koja mi je i do današnjeg ostala njena najomiljenija pjesma. Neki standard. Kao „Sinoć kad sklopih oči“ za klape.

Pa, koja li je tajna ovog albuma? Nedugo nakon „Midnights“, Swift je izdala i dodatni „3am edition“, što je u biti produžetak albuma s sedam dodatnih pjesama.

Teško je reći – album se otvara nostalgičnom „Lavender Haze“, pjesmom koja je dobila ime po arhaičnom izrazu za zaljubljenost. Pulsirajući ritam te natopljeni ambijentalni tonovi vuku se kroz cijelu pjesmu te podsjećaju na neka bolja vremena. Vidim kako bi H&M puštao tu pjesmu – ne (samo) zbog svoje komercijalne strukture, već i zbog toga jer će vjerojatno nekog podsjetiti na nešto toplo kad budu gledali precijenjene mekane džempere. Swift u albumu vrlo dobro skače po spektru emocija putem pažljivo biranih instrumentala – jedna od takvih, mekanijih pjesama, „Sweet Nothing“, popraćena je samo minimalnim riffom odsviranom na instrumentu koji poprilično podsjeća na Fender Rhodes.

YouTube player

Nekakvo odrastanje, nekakvo micanje iz tih struktura djevojke koje barem po ekstenzivnim medijskim pisanjima nije znala što želi (kao i da je za koga važno što želi) je prisutno u nekoliko pjesama. Ovaj puta Swift više ne treba odgovarati te se opravdavati kome za ljubavni život – takvu tematiku mijenjaju neke slađe brige, poput demantiranja ili kritiziranja tabloida, koji su barem nekoliko puta izvještavali o potencijalnim zarukama s Joeom Alwynom. Ljubavne patnje sad su prebrođene, retrospektivno obrađene u pjesmama poput melankolične „Maroon“. Ili pak jednostavno vrlo dobro opisana ljubav u „Mastermind“.

Ipak, iako su prebrođene, u nekim pjesmama one postaju ponovna tema – „Midnight Rain“ jedna je od takvih pjesama, kao i njena sljedbenica, „Question…?“, koja možda s blago monotonim uvodom opet direktno uvodi u priču. Samo „Sk8er Boi“ Avril Lavigne me podsjeća na uvodne stihove ove pjesme („Good girl, sad boy/Bad city, wrong choices“), dok je instrumentalni dio u sredini zapravo jedno od većih osvježenja. Unutra možda mogu pribrojiti i „Bejeweled“, jednu od pjesama o kojoj, unatoč pronalaženju te analiziranju svih aspekata, nisam imao što napisati.

Ipak, postoje nekakve iznimke – primjerice, „Snow on the Beach“ jedna je od pjesama koje jednostavno istražuju taj osjećaj zaljubljenosti. Jednostavan aranžman, no vjerojatno sam u opisivanju pjesme i zaboravio nešto – Swift je ovdje napravila duet s Lanom Del Rey! Nisam zaboravio namjerno – iako se je moć Swift te Del Rey ovdje mogla udružiti u vjerojatno jednu od bezvremenskih hitova u klubovima, Del Rey skoro da i nema. Ostaju nam samo zajednički opjevani refreni u unisonu, u kojima je teško razlučiti Del Rey. Iako je sama pjesma zapravo vrlo melodična te se dobro uklapa u album, vidjet ću ovo kao propuštenu priliku te se nadati kako to sudjelovanje nije zadnje. U tu slijepu zaljubljenost, pronalaženje junaka Swift postavlja i „Labyrinth“, vjerojatno jednu od najljepših pjesama albuma. Minimalna, ambijentalna produkcija junaka zvuka Swift, Jacka Antonoffa čini pjesmu raskošnom s vrlo malo elemenata.

YouTube player

Swift se u albumu dotiče i svoje anksioznosti, no i nešto mnogo više od toga. Primjerice, „Anti-Hero“ nije samo jedna obična himna demonima, demonima opjevanim sto milijuna puta u verzijama koje se razlikuju samo u pokojem akordu. „Anti-Hero“ je uz sentimentalni prizvuk synth popa 1980-ih hrabro otkrivanje same sebe, uz poprilično beskompromisan te možda i hiperbolički pristup samoj sebi („Did you hear my covert narcissism I disguise as altruism/Like some kind of congressman?“). „Vigilante Shit“ jedna je od pjesama koja nikad ne kulminira nekakvim refrenom, već mrzovoljno progovara o potrebi do osvete muškarcu. Je li to Scooter Brown ili pak Kanye West zbog posljednje afere s Kim Kardashian, nije važno. Dobro je. Istu temu Swift posjećuje na „Karma“, koja je nešto pjevnija od „Vigilante Shit“, s poletnim ritmom, kao neka propaganda za sustav vrijednosti koje karma promiče, pisano iz strane osobe koju karma možda i nikad nije ubila.

I ovih 13 priča Swift preslušao sam s veseljem. Možda pomalo zamorna pulsiranja u duhu synth popa koja se vuku zauvijek na nekim pjesmama, ali čini se kako je Swift još jednom napravila jedno putovanje žanrovima – i ovaj puta na bolje. Ne, ovo nije novi „Folklore“, ovo nije novi „Evermore“, ovo nije nikakvo kapitaliziranje na prošlim idejama, na prošloj žalosti. Ovo je novi, itekako kvalitetan projekt, isprepleten vještim metaforama, minimalnom instrumentacijom, karakterističnim vokalima dvostruko snimljenim na refrenima. „Midnights“ su tradicija, ali poprilično nekonvencionalna tradicija. Tradicija o kojoj će se pričati – tradicija koja će gotovo sigurno uspjeti privući još nekoga, tko nije već prije upao u jarku svjetinu opusa Taylor Swift.

Zapratite Ptičicu

Napomena

Ptičica je skroz nedovršena, više puta je bila na pauzi,  ali više nema izgovora. Činimo sve da bi izgledala kako treba u skorije vreme i kako bismo vam pružili najbolje moguće iskustvo i pristup kvalitetnim koncertnim fotografijama, kao i recenzijama albuma, intervjuma i tako dalje.