Četvrti studijski album dubrovačke grupe Silente vraća stvari u normalu – ako su i uopće imali definiranu normalu.
Kao tadašnji srednjoškolac te obožavatelj opusa Silentea, koji se je u ono vrijeme sastojao samo od dva albuma, „Lovac na čudesa“ te „Neće rijeka zrakom teći“, bio sam poprilično neugodno iznenađen tog ljeta 2016. godine, kada je uz postove „Označi nekog i mora te voditi na ćevape“ te niza srednjoškolskih citiranja Lane del Rey te The Neighbourhooda uz slike brutalno izmasakrirane Retricom došla objava i o raspadu Silentea. Kažu, zbog nemogućnosti pružanja ičeg kreativnog na pozornici. Bilo mi je žao, obzirom da se je radilo o bendu, koji je u hrvatskoj pop/rock glazbi ipak pružio nekakvo osvježenje – od neočekivanog blues štiha u „Neobranjivo“, do ekspresivnih i grandioznih završetaka u „Noćas ona nije ona“, bend je barem na svake dvije pjesme znao pružiti onaj „u jebote“ osjećaj, odnosno onaj osjećaj, kad tvoj „Sad točno znam koji će akord nakon ovog doći.“ nihilizam bude apsolutno uništen u jadne i bijedne komadiće.
2022. godine, više od 6 godina nakon ove tinejdžerske tragedije te ujedno i jednog od glavnih izvora pokušaja satire na edgy urbanim hrvatskim portalima, stvari su se radikalno promijenile, na moje tinejdžersko veselje. U tih šest godina, Silente je zašao i u pravce garage rocka („Krvoloci“), poslužio se tekstovima legendarne Maje Perfiljeve u stvaranju malo drukčijeg popa („Ako te ikada sretnem“) te je ove godine izdao i novi, četvrti studijski album, skromno nazvan „IV“. Iako je treći album „Malo magle, malo mjesečine“ bio pun eksperimentalnih ideja, prijelaza, mistike te svega između, nečeg je akutno falilo u tom albumu – nečeg što bi ja, kao neki recenzent, morao objasniti, ali ne mogu. Recimo da je slušanje Silentea otprilike kao majčina ljubav – motiv kojem se uvijek vraća, iz velikih ili malih razloga. Ta majčina ljubav je u Silenteovim pjesmama neka toplina, koja se manifestira aranžmanima, tekstovima, poigravanjem instrumenata u pjesmama, zanimljivim sekcijama. I ta majčinska ljubav pršti po cijelom Silenteovom novom albumu.
Album se poprilično hrabro otvara „Gubitnikom prve klase“, koji nekako nastavlja praksu dramatičnog otvaranja albuma iz prethodnog albuma, gdje je „Sve su moje pjesme iste“ podjednako dobro preuzela ulogu. Nakon 5 minuta ponavljanja refrena te post-refrena u nedogled, ona prije spomenuta majčinska ljubav prelazi iz izgrađenog konstrukta premorenog studenta filozofskog u stvarnost. U sljedećoj pjesmi, „Pitanje je ljubavi“, počinje se isticati jedan od konzistentno najjačih atributa Silentea, odnosno tekstovi basista Sanina Karamehmedovića („Pitanje je ljubavi, pitanje je para/Tražiš li slobodu, ili samo dobrog gospodara?“), koji je samo pojačan emocijom vokalistice Doris Kosović. „Mene moje uši lažu“, jedan od prvih singlova kojim je Silente, opet pojačan violinom, ponovno pozdravio publiku, kroz jednostavnu melodiju, prošaranu gitaru obojenu tremolo efektom te vokalima koji zvuče kao produkt ljubavne veze „Forever“ Beach Boysa te „Planet Caravan“ Black Sabbatha ponovno gura album u mistiku genijalnim te jednostavnim refrenom.
„Podjela“, jedan od favorita tako drugih recenzija kao i publike svojom melankolijom, no istovremeno i nekom suptilnom romantikom definitivno izgleda kao jedna od mogućih budućih podloga za vjenčane plesove kod alternativnijih supružnika. „Molim te izbriši“ dolazi kao barem neki titularni antipod „Molim te zapiši“, pjesmi iz prvog albuma. Dakako, ovo poigravanje naslovima Silentea nije jedina takva instanca – naslovi prva dva albuma tako su parafrazirani u pjesmi iz trećeg, „Voda ispod mosta“, dok se je motivima bora i pjega opisanim u „Terci na tišini“ gitarist Tibor Karamehmedović u svojem solo albumu „I na kopnu i na moru“ služi u pjesmi „Usred ovog svega“. „Molim te izbriši“, unatoč svojem potencijalno fatalnom naslovu dolazi kao sladak, prpošan na naprosto ljetni intermezzo Silentea. Nakon toga, iz nekih ljetnih melodija u mistiku opet vraća „Nikada ovako“, vjerojatno jedna od najsloženijih te potpunih pjesama tog albuma. Prenošenje mistike pokazuje i ambiciozan videospot za pjesmu u režiji Srđana Kokanova, koji priču pjesme miješa uz elemente gotike, baroka te cabareta, stvarajući napetost sličnu „Jane Eyre“ ili pa onu „Dvorca Otranto“.
Nakon toga, Silente opet uspijeva razriješiti tenziju u pjesmi „Idi“, koja, ako je „Podjela“ već pjesma za alternativna vjenčanja, onda ona postaje pjesma za alternativne raskide. Master ove pjesme mogao bi komotno služiti kao još jedan nesretni eksponat zagrebačkog Muzeja prekinutih voda. Krasni vokalni aranžmani te suptilna gitara provučena kroz neku vrstu simulatora Leslie postepeno vode pjesmu u klimaks, koji mijenja pjesmu iz elegije u nekakvu glasnu stadionsku rock himnu zahvaljujući jednostavnim, no itekako funkcionalnim bubnjevima Ivuše Gojana, koja podsjeća na oznojeni repertoar osamdesetih Styxa, Hearta te Def Leppard. Nakon toga, stadionsku energiju nastavlja pjesma, „Navečer se srca lome“, čiji videospot se zapravo sastoji od snimaka iz nastupa na varaždinskom Špancirfestu 2019. godine. I kao netko tko je bio na tom koncertu, mogu reći kako spot nije bio neki pokušaj oživljavanja mrtve publike kroz vješto odabrane kadrove te instant filtere – atmosfera je uistinu bila takva te je ponovno pogođena atmosfera spota te pjesme.
„Milijun malih laži“, predzadnja pjesma albuma nevjerojatno zaraznim te jednostavnim albumom nekako mijenja prizvuk stadionskog rocka u neki komercijalni, elektrizirani country. Refren, unatoč svojem bezbrojnom ponavljanju ipak ne gubi svoj šarm – akustične gitare te pjevni, no istovremeno i vrlo kvalitetno napisan refren (Hoćemo li biti nježni, gdje se ljubav čuva čelikom?/Da te kupim s milijun malih laži, ili s jednom velikom?) vode prema slatkom, majčinskom „Poljubi me za kraj“, pjesmom, koja je u odnosu na boju albuma možda i malo paradoksalna. Možda bi netko za kraj očekivao neku rock operu, epopeju, gružansku „Bohemian Rhapsody“ – ali u slučaju Silentea, to je više-manje pjesma od četiri akorda, prošarana nostalgičnim violinskim dionicama Ivane Čuljak. Nikakvih drama, samo kraj – odnosno, šeretski izražen poljubac za kraj.
Neka vrsta stare garde Silenteovih obožavatelja vjerojatno je s veseljem dočekala ovaj album – za razliku od prijašnjeg albuma, vratila se je dugo očekivana violina, jedna od posebnosti benda. Garažni izričaj iz prethodnog albuma zamijenjen je možda nekom sigurnijom, bolje prepoznatljivom, emocionalnom trasom. Fali li možda taj eksperimentalan, surov, igrački duh Silentea na ovom albumu? Vjerojatno ne – iako je Silente već u prvom albumu nekako definirao svoj zvuk, on unutar njega ipak uspijeva iznenaditi, što je možda najvidljivije u „Nikada ovako“ te „Podjela“. Zapravo, možemo sa sigurnošću reći da je neočekivano očekivani „IV“ definitivno postavio popriličan hype za možda kakav „V“ i „VI“.
