Znate da je Litva država na Baltiku, glavni grad joj je Vilnius, možda poznajete još Kaunas, Klaipedu i Panevėžys ako pratite košarku. Možda je ponekad pogledate na Euroviziji. Možda je hrabro generalizirati riječ publike, možda je i prehrabro svoditi Litvu samo na nekoliko takvih riječi. Ali svemiri se povremeno otvaraju – tako se je barem meni otvorio svemir Litve. Zemlje, gdje ljudi pričaju jezikom koji zvuči romantično. Jezik koji izgleda razumljivo, ali nije. Zanimalo me je kako Litva diše; kako funkcionira litvanska glazba?
Na beogradskom Changeover festivalu, koji je trajao od 6. do 8. listopada ove godine, imao sam priliku uloviti glazbenike širom svijeta. Iz država za koje sam zadnji puta čuo na satovima geografije u 7. razredu, kad se obično radi cijeli svijet, a nakon toga idemo opet na domaću geografiju. Shishi mi je odmah zapao za uho. Zvuk kojeg ne mogu smjestiti nigdje u svoj visoko polarizirani spektar žanrova, provokativni tekstovi te crpljenje iz kulture s kojim se nisam previše susretao je jednostavno stvorio skoro gotovu zaljubljenost.
Ukratko, shishi je litvanski trio baltičkih sirena pod talijanskim pseudonimima – Maria Rosa (Giedrė Nalivaikaitė, gitara/vokal), Victoria (Dominyka Kriščiūnaitė, bas/vokal) te Benadetta (Kamilė Griušytė, bubnjevi/vokal). Kritika je na različiti način opisala glazbu shishi – nijedna recenzija se pritom ne ponavlja. Ili je rap, ili je surf, ili je garage, indie ili pak neka potpuno deseta vrsta. Same sebe opisuju kao „ekološki prihvatljivom vibrom, koja podsjeća na indie surf kopljonoše poput La Luz te Tennis, koji se prelijevaju u ženstvenost bendova poput Hole, Kleenex i Delta 5“. I uistinu, njihova glazba je rat svjetova – u svakom albumu, odnosno u tri albuma ne možete naći neki fiksiran zvuk. Konstantno se događa nešto novo – pjevanje na litvanskom? Disonanca? Brojalice? Vremenski kontinuum? Ambijent? Žalost? Sreća? Ludilo? Disko?
U biti sve ovo je bilo nekako moguće naći kod shishi. Ove godine predstavljaju se novim albumom, „Nearly Happily Ever After“, u kojem vrijedi otprilike isto pravilo kao i kod drugih albuma – nema pravila kod zvuka. Ponovno se radi o lepezi različitih stilova, koji nekako pristaju biografiji koju shishi ima na svojem Spotifyju te Bandcampu. Iz te lepeze mi je osobno najbolja „I Cannot Believe“ – odličan, čvrst te konzistentan ritam na bubnjevima uz sardonično ponavljanje „I cannot believe, I cannot believe, I cannot believe this shit“ je jedna od onih pjesama uz koje možete šetati kroz grad i ubijati penzionere pogledom, iako vam nisu učinili apsolutno ništa.
Stoga, pitali smo shishi svašta. Život, gitare, kako je Litva? Tko, kako, zašto?
I evo što su nam rekle.
(English version for our foreign readers coming soon!)
Kristian: Pa da otvorimo intervju brzopoteznim – kako biste opisale svoju glazbu u tri riječi ili manje?
Maria Rosa: Slatko-kiselo!
Benadetta: MAFITISHEI, no stvaran.
Victoria: Igranje igrica.
Vaša glazba ne može biti postavljena u okvir jednog žanra. Nakon svakog slušanja, čini se kako shishi dobiva potpuno novu dimenziju. Ili se radi o onom sirovom, poletnom indie rocku na zadnjem albumu, „Nearly Happily Ever After“, ili pak lo-fi žanru, koji se može čuti na starijem materijalu, primjerice na „Istanbul“. Obzirom na vaše vrlo bogato i raznoliko glazbeno iskustvo prije shishi, koji su vaši glazbeni uzori?
Maria Rosa: Nadodala bih kako se ta bogata glazbena iskustva još uvijek stvaraju, obzirom da i dalje sviramo u drugim bendovima te slušamo različite žanrove glazbe. Upravo tako shishi nalazi glazbene uzore. Trenutno slušam afričku glazbu, a novo glazbeno otkriće mi je britanski glazbenik Billy Nomates.
Benadetta: Moji rani glazbeni uzori prije svega naglašavaju instrumentalnu, groovy te preciznu glazbu. Kako sam odrastala, počela sam svirati raznolikiju glazbu te slušati mnogo različite glazbe, s iznimkom metala. Još uvijek uživam u dobroj instrumental fusion/jazz vibe kompoziciji, a obožavam i lagane, sanjarske pjesme.
Victoria: Oh, da, mogli bismo napraviti podugačak popis uzora. Slušam te obožavam Lauryn Hill te Fugeese od tinejdžerskih dana. Reggae/dub/roots glazba mi je također veliki glazbeni uzor. A tek narodna glazba različitih zemalja – mislim, popis je beskonačan.
Što je bio motivator zadnjeg albuma?
Maria Rosa: Mentalna kriza svijeta uzrokovana pandemijom (smijeh). Međunarodni jad i nerazumijevanje koje nas slijedi. Ako pitaš iz glazbene perspektive, više-manje je odgovor isti – uzimamo inspiraciju iz toga što slušamo te zajedno stvaramo iz toga.
Benadetta: Mislim da je ovaj album samo miks mene, Marie Rose te Victorie, te glazbe koju sviramo i slušamo. Eksperimentiramo – rezultat toga je ovaj album. Kao neki mashup iz „Powerpuff Girls“.
Victoria: Da, život je vjerojatno najveći motivator ovog albuma.
Kako se nosite s vjerojatno nevjerojatnom dilemom pjevanja na litvanskom, odnosno engleskom? Postoje li unutar benda kakve uzavrele debate prilikom biranja jezika pjesme?
Maria Rosa: Mislim da dilema postaje sve slabija i slabija. Počele smo izlaziti na turneje sve češće i češće te je za međunarodnu publiku bolje da imamo više engleskih pjesama.
Benadetta: Dodala bih kako je teško pisati na litvanskom jeziku. Pjesma bi vjerojatno zvučala katastrofalno ako bi je prevodile doslovno na litvanski. Mislim da je engleski mnogo pjevniji jezik.
Victoria: Litvanski je nevjerojatno težak jezik za stvaranje dobre poezije. Kako smo sve odrastale na pjesmama na engleskom jeziku, pisanje takvih pjesama je mnogo prirodnije. Ipak, pokušavamo pisati više litvanskih pjesama.
Priznajem da litvanska glazbena scena, te baltička glazbena scena uopće nije poznata ovdje. Dapače, mislim da ste mi prvi zalazak u litvansku glazbu uopće te sam siguran kako će se većina čitatelja ovdje poistovjetiti. Stoga, kako je litvanska glazba? U nekoliko rečenica, možete li mi imenovati/preporučiti litvanske glazbenike koje bi bezidejni glazbeni istraživači poput mene morali poslušati?
Maria Rosa: Drago mi je da si to spomenuo, obzirom kako Litva ima vrlo veliku, produktivnu te kvalitetnu scenu alternativne glazbe, no nažalost i vrlo malo slušatelja koji je drže na životu. Preporučila bi Monikaze, Planeta Polar, Solo Ansamblis, Kabloonak, Rūta Mur, IYE, Simas Okas, Kamanių Šilelis – hm, što još?
Benadetta: Definitivno EGOMAŠINA, Quark Effect (slušala sam ih prije nekoliko tjedana – obožavam!), Jausmė, Monika Liu (više naginje nekom retro pop žanru – predstavljala je Litvu na Euroviziji ove godine).
Victoria: Pa onda Lapkricio Dvidesimtosios Orkestras, Timid Kooky, Sheep Got Waxed, Umiko Kotori, Arklio Galia, Skafandras, Kanalizacija. Imamo vrlo bogatu scenu alternativne glazbe, obzirom da smo relativno mala zemlja.
Situacija u svijetu je, malo reći, loša. Znam da bi ovo pitanje moglo zvučati kao kliše, ali prije ste spominjali kako je vaš drugi studijski album, „MAFITISHEI“ mnogo drukčiji od Vašeg prvog studijskog albuma, odnosno kako je mnogo žalosniji. Evo nas u 2022. godini, i situacija je mnogo gora nego u vrijeme stvaranja „MAFITISHEI“. Kako se borite s tugom?
Maria Rosa: Pisanje pjesama naš je obrambeni mehanizam. Naravno da nećemo spasiti svijet svojom glazbom, ali možda možemo nekome uljepšati dan. To je samo po sebi dosta.
Benadetta: Glazba, traženje neke svjetline te jednostavne, male stvari u životu nekako pomažu kod tuge. Radimo što možemo kako bi pomogli onima kojima je najteže – vjerujemo da glazba i tekst šalju poruku.
Victoria: Slažem se s djevojkama. Kad napišeš tekst o nečemu što te čini tužnim, osjećaš se bolje. Kad duže vrijeme sviraš određenu pjesmu, cijela stvar se osjeća kao neko proljetno čišćenje. Kad sam žalosna, obično odem u šetnju, nazovem svoju prijateljicu Kseniju, igram se sa svojim psom. U kreativnom procesu zadnjeg albuma smo se poprilično fokusirali na ambijent. Čak i ako sam se osjećala mnogo bolje od prošlog albuma, kasnije su se pojavile pandemije te rat u Ukrajini. I to je poprilično zajebano.
Možemo li nakon svega skupa očekivati još jedan „mnogo žalosniji“ album u budućnosti? Nešto podrugljivije, zajedljivije?
Maria Rosa: U nekom trenutku stvaranja „Nearly Happily Ever After“ nas je žalost pokosila do te teme da smo pokušali stvoriti nešto vedrije. Nismo uspjeli, nadajmo se da će uspjeti na sljedećem.
Benadetta: Tijekom stvaranja zadnjeg albuma nisam mislila da će biti tako žalostan. Onda sam ga preslušala. Ironija je vrlo česta u našim pjesmama te se nadam da će biti više toga. Možda, ali samo možda nekad dođe nešto vedrije, ali ništa ne obećavamo!
Victoria: Ne očekuj ništa i spašen si!
Kao što sam prije spomenuo, vaši albumi imaju mnogo različitih žanrova – barem ja sam mogao čuti sve od riot grrrla do indie, garage te surf rocka. Međutim, u vašoj diskografiji me je zadivio Vaš EP iz prošle godine, „Vilniaus skaičiuotės“, gdje ste stvorile nekoliko pjesama baziranih na litvanskim brojalicama. Kako je uopće došlo do takvog radikalnog miješanja žanrova?
Maria Rosa: Ogromno je litvanskih brojalica koje imaju nevjerojatno čudne tekstove s vrlo teškim pričama iza njih, odnosno pričama koje nisu namijenjene za djecu. Izabrale smo brojalice koje govore o ratu, bračnoj nevjeri i tako dalje. Nakon toga smo tekstove uglazbili te ih predstavili na potpuno nov način. U biti, možeš čuti rezultate – ali prijevoda nema, obzirom kako su sve pjesme na EP-u na litvanskom jeziku.
Benadetta: Dodala bih kako je cijeli proces bio vrlo zanimljiv i zahtjevan, obzirom kako je glazbu trebalo napraviti na već postojeći tekst. Cijeli proces je bio pomalo morbidan. Kao gledanje nekog animiranog filma te shvaćanje njegovog značenja, kojeg nisi shvaćao kao dijete.
Victoria: Imale smo mnogo slobodnog vremena te slobode u vrijeme pandemije. [Ovaj EP] je naša beba.
U vašoj glazbi sam primijetio disonancu, mnogo disonance, no istovremeno i vrlo striktne i točne glazbene aranžmane. Primjerice, „Burbulas ir Burbulienė“ ima vrlo glatke, no disonantne dionice na bubnju i basu. Kako dolazite do takvih koncepata?
Benadetta: Obično iz različitih iskustva te eksperimentiranja.
Victoria: Obzirom kako imam poprilično iskustva s litvanskom narodnom glazbom, moram reći kako je disonanca vrlo važna u njoj. Obožavam je! Poslušaj „Dorė Mirė“! Na toj pjesmi je mnogo disonance, koju neki vole, neki mrze. Istraži sutartinės – predivne su!**
Opazio sam i mnogo zanimljivih gitarskih dionica koje još uvijek moram apsorbirati te naučiti. Kao što sam prije spomenuo, bubnjevi te bas-dionice su glatki i uštimani – kako dolazite do tog zvuka?
Maria Rosa: Veći dio leži u slušanju glazbe. Jednostavno čuješ neke dionice/dijelove, zaljubiš se u njih, oponašaš ih i – to je to! Imaš nešto svoje. Ipak, nikad nisam bila zainteresirana u doslovno obrađivanje nekih gitarskih pjesama. Činjenica kako nisam profesionalna gitaristica podosta pomaže u svemu, obzirom kako moram biti kreativnija – ako ne mogu svirati određeni dio, pokušat ću ga odsvirati s mojim mogućnostima te trikovima koje poznajem.
Victoria: Kako smo stvarali pjesme, tako smo stvarali i svoj zvuk, neka svoja pravila. Možda su univerzalna, a možda i nisu. Ipak, zbog njih malo zatreseš guzom katkad.
Maria Rosa, opazio sam 2 delay pedale na tvojem pedalboardu – Electro-Harmonix Canyon te Ibanez DE-7 Delay/Echo pedalu. Zanima me kako ih upotrebljavaš? Obzirom kako Canyon nekako prelazi mogućnosti normalne delay pedale (može se poigravati s tonalitetom ili pak dodati shimmer efekt), koliko se poigravaš s Canyonom?
Maria Rosa: Nikad nisam imala takvo tehničko pitanje – vidim gitarista iza njega, hvala za pitanje! Moj prijatelj mi je preporučio Canyon kao dobru delay/reverb pedalu, iako od kupnje Canyon nikada nisam koristila za reverb. U biti, cijeli zadnji album je nekakvi lov na to što Canyon zapravo sve može. Uživo me možeš vidjeti kako se vrlo često vrtim oko jedne pedale te joj mijenjam postavke, obzirom kako je polovica pjesama [iz zadnjeg albuma] bazirana na različitim efektima iz Canyona. Jesam li upravo napravila besplatnu reklamu za Electro-Harmonix?
I zadnje, možda pretjerano štrebersko pitanje – Maria Rosa, tvoj pedalboard he poprilično dvostran. Kompaktan, ali sastavljen iz overdrive/distortion pedala ili pak modulacijskih pedala. Možeš li nam opisati kako je počeo tvoj lov za savršenim tonom gitare? Koliko je bilo potrebno za stvaranje skromnog, no vrlo svestranog pedalboarda?
Maria Rosa: Vrlo sam ponosna na sam pedalboard – on je moj ručni rad. Pedale u pedalboardu se mijenjaju postepeno te još uvijek tražim nove mogućnosti za još bolji zvuk. Moja priča sa shishijem je započela bez pedala. Nakon toga su me prijatelji nagovarali da kupim ovu ili onu pedalu. Kupila sam overdrive, delay, booster te još nekoliko zanimljivih pedala. Onda je došao Canyon. Sada kupujem novu overdrive i spring reverb pedalu. Prijedlozi su dobrodošli!
Pa evo, iz mojeg labavog gitarističkog iskustva preporučujem (ponovno) Electro-Harmonix Soul Food, obzirom kako se radi o vrlo dobroj kopiji famoznog Klona Centaura te još više od toga. Spring reverb? Samo Catalinbread Topanga – ne samo da je lijepa, već i zvuči lijepo. Kao Dick Dale na steroidima.
Rig
Maria Rosa:
- Fender Stratocaster (Olympic White)
- Fender Hot Rod Deluxe IV
- Custom-made pedalboard
- Behringer TO-800 Tube Overdrive
- Electro-Harmonix Canyon Delay/Reverb
- Electro-Harmonix Q-Tron
- Ibanez DE-7 Delay/Echo
- MXR DC Brick
- Ibanez CSMini Analog Chorus
- TC Electronics Spark Mini Overdrive
- GLS Audio kablovi
Victoria:
- Fender ’57 Precision Bass Reissue
- Orange OB1-300 Head
- 2×12 cabinet
shi shi na Changeover Belgrade 2022 – izbor fotografija
BONUS: šta slušaju i šta su nam preporučile shishi tokom intervjua?
<iframe style="border-radius:12px" src="https://open.spotify.com/embed/playlist/7sTF9khdGa10HntEvtqgQf?utm_source=generator" width="100%" height="380" frameBorder="0" allowfullscreen="" allow="autoplay; clipboard-write; encrypted-media; fullscreen; picture-in-picture" loading="lazy"></iframe>
* MAFITISHEI je akronim, kojeg je shishi stvorio te tako imenovao i svoj album. Akronim se iz litvanskog jezika prevodi ako „Mističan, otvoren, iracionalan, iskren, ispostavljen, repaš, halucinatoran, vrijeme-prostor, odlazak“.
** Sutartines su polifonijske narodne pjesme karakteristične za sjeveroistočnu Litvu te su 2010. godine uvedene u UNESCO-vu listu nematerijalne kulturne baštine. Više je vrsta – tipično uključuje od dvoglasnih do peteroglasnih aranžmana. Koreografija te tekst je vrlo jednostavan te se ponavlja. Smatra se kako sutartines dolaze iz vremena pred pokrštavanjem litvanskog prostora, odnosno prije druge polovice 14. stoljeća. Znane su po korištenju sekunda u pjesmi, odnosno vrlo disonantnog te rijetkog glazbenog intervala za europsku narodnu glazbu uopće.
