Ovaj put ću započeti rubriku jednim neuobičajenim motivom. Ali ipak, neki dan smo imali razgovor u Ptičici oko Nade – naime, u jednu od svojih kolumna sam trebao ubaciti pun na riječ „nada“ te sam imao dilemu – Nada Topčagić ili Nada Obrić. Iva je oštro bila za tim Obrić, tvrdeći kako je ona institucija. I iskreno, nisam čuo za Nadu Obrić. Od Tome Zdravkovića, Tozovca, Džeja, Šabana Bajramovića, Mice Troftrtaljke te drugih narodnih glazbenika koje sam imao prilike otkrivati putem preglasnog Bluetooth zvučnika na maturantskim zabavama, Nade Obrić nikad nije bilo. Nestala je. A puštao se je Meho Puzić. Čak i njegov brat Bahrija je bio povremena zvijezda.
Odmah sam se zaljubio u „Dugo te dugo očekujem“. Standardni aranžman ljubavne narodne pjesme 1970-ih – međutim, je li itko čuo bubnjeve na toj pjesmi? Da, mnogi albumi jugoslavenske narodne glazbe imaju vrlo dobre bubnjare. Ali ipak, bubnjar na ovoj pjesmi (još uvijek istražujem autora – jedino poznato je da je sudjelovao u Ansamblu Branimira Đokića pri pisanju pjesme) se je u potpunosti razulario – kao da je imao snimanje s Nadom Obrić u 8 te nastup s disko bendom u 9. Nevjerojatno dobar aranžman bubnjeva – preporučujem onima, koji u tom žanru vide više od drugorazrednih naricaljki.
Nadajući se kako će me noviteti iznenaditi, optimistično sam krenuo u potragu nove glazbe. I nisam se razočarao.
Patio Solar – Hace 10 Años
Moja recenzentska objektivnost, koja, ako je i uopće tu, prezentna, živa među redcima je već treću godinu za redom uništavana od čileanskog indieja, odnosno podžanra kojem ne mogu odoljeti. Znam, već prije su 2 čileanska benda dobila medijski prostor i znam kako postoji 193 priznatih država s strane Ujedinjenih naroda koje isto imaju dobar indie, ali indie Čilea mi je takoreći komfor-zona koja nikad ne razočarava. Čileanski indie je nešto posebno – ne ide u ekstreme te sve elemente inspiracije (koji su divlji – od čileanskih filmova napravljenih za vrijeme diktatora Augusta Pinocheta, do španjolske romantike te suvremenih žanrova poput shoegazea te indie rocka) koristi umjereno, pritom stvarajući svoj izričaj. Za razliku od drugih geografski specifičnih indie bendova, čileanski indie je nevjerojatno urban te romantičan. Otprilike kao svi oni dijelovi u „Under Cover of Darkness“ od Strokesa.
I Patio Solar nije nikakva iznimka. Radi se o bendu iz predgrađa Santiaga, La Floride, iza kojih je nekoliko solidnih studijskih albuma. Njihov album iz 2015. godine, „Temporada“ pun je činela koje zvuče kao more, vrlo čudnih vokalnih aranžmana te jednostavnih, no vrlo melodičnih te fluidnih gitara. Njihov zadnji album, „Piruetas y Viñetas“ pak se razlikuje u potpunosti – poletnost je još uvijek tu, ali skrivena pod betonskim blokom povremeno atonalnih aranžmana te sintesajzera.
Pjesmom „Hace 10 Años“ (Prije 10 godina) bend najavljuje album „Absurda Tendencia Humana“. Slušatelji Patia Solar mogli bi uvrstiti ovu pjesmu u jedan od tradicionalnijih izričaja benda – romantika, koja se prelijeva uz melankoliju odrastanja, mijenjanja samoga sebe te ostalim temama s kojima se zajebavaju studenti psihologije na kolokvijima je pomiješana s zanimljivim aranžmanom, koji oscilira između ema te nekog indie rocka.
Preporučujem, a preporučujem i pogledati spot. Onaj tko je živio u stanovima ukrašenima dubokom socijalističkom hrastovinom zna da je barem jednom maštao o koprcanju na planinama sličnim prikazanom čileanskom krajoliku. Svatko je htio pobjeći.
Billy Strings – Long Journey Home
Ji-ha!
Billy Strings jedan je od onih glazbenika koje ćete prije ili kasnije otkriti, volite li bluegrass ili ne. Za njega sam čuo od dva različita prijatelja, prijatelja koji se gibaju u kompletno različitim žanrovima, kompletno različitim smjerovima. Jedan je obožavatelj raskošnih big band aranžmana, velikih orkestara koji sviraju funk, dok je drugi opčinjen s indiejem te svime što je vezano za to.
Anegdota o moja dva prijatelja možda i uspije pokazati svestranost Billyja Stringsa. Ovom američkom kantuatoru je jedan od lajtmotiva bluegrass glazba, popraćena mnoštvom žanrova poput countryja te klasičnog rock repertoara. Rezultat nije samo jedan od mnogih glazbenika koji se vuku na Grand Ole Opry – već glazbenik koji je uspio ubaciti pridjev „progresivan“ u bluegrass glazbu. Međutim, miješanje žanrova nije jedina odlika Stringsa – on je virtuoz. Jasno, čovjek treba znati svirati svoje instrumente – ali on to radi na nekoj potpuno drugoj razini. Na nekoj svemirskoj razini. Za nekog tko je bio inspiriran tehnički potkovanim, no vrlo nekonzistentnim gitaristima poput Jimija Hendrixa, Billy Strings svira nevjerojatno precizno te točno.
Iako je iza njega mnoštvo albuma te prošlogodišnji Grammy, kojeg je dobio za album „Home“, kojeg i sam preporučujem. Na tom albumu se možda i najbolje čuje sve ono što sam htio opisati. Kritika je isto pohvalila svestranost albuma – 7-minutnih psihodeličnih remek-djela s blues solažama te orkestarskim aranžmanima koji podsjećaju na pijesak Sjeverne Afrike („Home“), do nezadovoljstva pretočenog u bluegrass himnu („Watch it Fall“), „Home“ je jedan od najsvestranijih albuma izdanih u zadnjih nekoliko godina.
„Long Journey Home“ nije napisana ispod pera Stringsa – naime, radi se o obradi jednog od standarda bluegrassa, kojeg je stvorio Bill Monroe, jedan od utemeljitelja bluegrass glazbe. Strings na pjesmi sudjeluje s svojim očuhom, Terryjem Barberom, odnosno jednim od njegovih najvećih inspiracija u glazbenoj karijeri. Strings je dugo ponavljao kako mu je želja stvoriti album sa svojim očuhom – i moram reći, da obrada zvuči nevjerojatno dobro. Nije to jedna od onih numera koja igra na kartu neke emocionalne manipulativnosti, odnosno mi se moramo osjećati dobro jer je priča iza toga „awwww“. Ne, ovo je dobro. Ovo je svježe, pršti energijom i drago mi je slušati ovakvo prašenje. Bill Monroe bi bio ponosan.
Alo!stari x Emkej – Nea guši
Osim čileanske scene, slovenska scena je moja druga ljubav. Ima li to veze s tim da se polako integriram u taj malen, lijep, pitoreskan slovenski život? Ne znam, ali Slovenija ima, kao što sam već pisao u recenziji „Demona“ Joker Outa, nevjerojatno različitu scenu. Ne, Slovenija nije (samo) jodlanje, dijatonička harmonika, one ogromne gitare te klarineti i pjevanje o domu, ljubavi prema domovini i tako dalje. Postoji milijun žanrova te jedna nevjerojatna kohezija između njima. Svijet gdje se tradicionalno miješa s modernim. Možda jedan od najboljih primjera toga dolazi iz 2005. godine, kada je Big Foot Mama, jedan od najvećih slovenskih rock bendova uopće kao goste na velikom koncertu povodom 15. obljetnice djelovanja pozvao ni manje ni više nego slovenski ansambl Lojzeta Slaka, odnosno velikana slovenske zabavne glazbe. S izvedbama pjesama „Nekaj sladkega“ te apsolutnog slovenskog klasika, „V dolini tihi“ stvorili su atmosferu koju ne mogu leksički pretočiti. Ali mogu priložiti YouTube video – https://www.youtube.com/watch?v=KJJyUiea4uk&ab_channel=tomos90.
Uglavnom, slovenska različitost odražava se i u ljepoti različitih naglasaka. Prilikom svojeg bivanja u Sloveniji sam pokupio barem 5 različitih naglasaka te je moj slovenski Frankenstein. Neželjeno dijete. Jedan od bendova koji je kapitalizirao na tome je pop punk bend Alo!stari, kojeg je nemoguće ne povezati s zlatnim razdobljem komercijalnog punka 2000-ih, poput Blinka-182. Alo!stari pjeva na štajerskom naglasku, karakterističnom za područje Maribora te okolice. Singlovi poput „Nea vem kam“ ter „Danes se mi nea da“ povezuju neki regionalni slovenski izričaj te pop punk. I usput, vrlo je plesno. Onako, „Enema of the State“ plesno. Uglavnom, prepoznavanje štajerskog naglaska je vrlo jednostavno – riječi poput „nea“, „nena“ te „ka te to je“ su gotovo u svakoj rečenici.
Za svoj današnji singl, „Nea guši“, Alo!stari je udružio snage s Emkejem, mariborskim reperom znan po politično angažiranim te socijalnim tekstovima. Međutim, Emkej nije jedan od onih prosječnih socijalnih repera, već netko tko je na albumu bio itekako sposoban opjevati i ljubav, malodušnost te ostale goreće probleme, ali i užitke slovenskog društva. Uglavnom, kolaboracija ta dva glazbenika je neočekivano…žestoka? Prva dva izvođača koja mi padaju na pamet prilikom slušanja ove pjesme su Machine Gun Kelly te Rage Against the Machine. Nekakvi regionalni, poprilično dobar regionalni slovenski rap punk, s nekim skrivenim optimizmom, koji se skriva u stihovima „Celi svet mi gre na kurac, jaz pa hočem živet – Cijeli svijet mi ide na kurac, a ja hoću živjeti“, ali i već isprobanim nihilizmom kod ta dva izvođača. Definitivno preporučam!
Dayglow – Radio
Znate kako se svaki domaći proizvod mora patološki izreklamirati onom znanom krilaticom, „od polja do stola“? E, isto takav slučaj je i s Dayglowom, odnosno američkim indie pop projektom glazbenika Sloana Strublea. Dayglow je nešto posebno – i uz profesionalnu obradu zvuka, ta spontanost stvaranja glazbe u spavaćoj sobi, ta sirova, mekana indie pop ljepota i dalje je prominentna u albumu „Fuzzybrain“, koji je iznjedrio i nekoliko komercijalno i kritički vrlo uspješnih pjesama, poput „Can I Call You Tonight?“ te „Hot Rod“. Da, ogromno je indie glazbenika ovih dana – otkad je vapourwave te sampleanje ili pak samo uvođenje motiva iz 1980-ih u modernu pop glazbu, pojavila se havarija, kaos, užas glazbenika između kojih nije moguće naći nikakvu razliku.
Ali Dayglow nije takav. Spot za „Can I Call You Tonight?“ oduševio me je svojim sirovim humorom, stock animacijama te nesmislenim insertima. Ali iza toga krije se vrlo sofisticirana pop glazba. Njihov album „Fuzzybrain“ bio je uspjeh – postavio je ljestvicu toliko visoko, da je postojala neka razina skepticizma. Kao, ne može Dayglow ponoviti nešto takvo. A i da ponovi, imat će drugačiji okus u ustima zbog toga jer milijune pjesama zvuče otprilike isto.
Njihov novi album, „People in Motion“, još uvijek nisam stigao poslušati do kraja. Ali zato sam uspio poslušati nekoliko štikleca iz albuma, poput „Radio“. Pa barem ako je presuditi prema ovoj pjesmi, Dayglow i dalje obiluje vedrinom. „Radio“ je nevjerojatan plesni komad, s vrlo dobro strukturiranom, repetitivnom, ali nimalo dosadnom gitarom. Na pamet mi pada barem deset različitih životnih situacija u kojoj se može upotrijebiti ova pjesma. Proljetno čišćenje? Trčanje 800 metara zbog forsiranja novogodišnjih odluka, iako 10 godina natrag niste kumulativno istrčali toliko? Da, tu uskače „Radio“.
Hozier – Swan Upon Leda
Iskreno, nisam čuo za Hoziera od 2014. godine, odnosno još od onoga vremena kad je bio itekako popularan s pjesmama poput „Take Me to Church“ te „From Eden“, u kojima se je poigravao temama pravde i nepravde, marginalizacijom, životom i smrti, zbog čega je dobio i više nego zasluženi komercijalni uspjeh.
Osam godina kasnije, netko bi pomislio da je Hozier zaplovio i jednostavno nestao. Nešto kao Gotye poslije onog nevjerojatnog „Somebody That I Used to Know“. No, 2022. je godina, problema je više nego što je ikada bilo, svijet izgleda kao sardonična parodija neke od pjesama R.E.M-a, te je Hozier inspiriran do te mjere, da nam najavljuje novi studijski album, „Unreal Unearth“, kojeg predstavlja singlom „Swan Upon Leda“.
Pjesma je inspirirana grčkim motivom, odnosno pričom o Ledi te labudu – za one koji su prespavali satove grčke antike (kao i ja, pa evo me, studiram povijest), priča govori o Zeusu, koji se je prerušio u labuda te silovao Ledu, etolijsku princezu te ženu spartanskog kralja Tindareja. Poznajući Hozierov opus, nekako je bilo moguće očekivati kako ovo neće biti samo još jedna od suvremenih, oštroumnih interpretacija, odnosno nešto na nalik pjesme Williama Butlera Yeatsa. Naime, Hozier je inspiraciju za pjesmu dobio slušajući egipatsku aktivisticu te novinarku Monu Eltahawy, koja je napisala kako je sistem kontrole ženskih prava jedan od najstarijih sistema okupacije.
Pritom nas Hozier uvodi u jedan vrlo raskošan tekst, koji obiluje referencama – od recentnog ukidanja ustavnog prava na pobačaj u SAD-u, irske mitologije te kompliciranog položaja žena u Irskoj te generalnog problema okupacije. Sve to je ukalupljeno u predivan chamber folk aranžman, popraćen gudačkim orkestrom, ambijentalnim rifovima te arpeggima na gitari. Ovo je jedna od onih pjesama koje je gušt slušati, jer znaš da poslije te pjesme ostaješ inteligentniji na način kojeg nećeš saznati barem 10 godina kasnije.
Budite s nama i sledeći put!
Ilustracija: Elijah O’Donnell/Pexels
