5 za 5 – i ovaj tjedan donosi itekako očekivanu i dobrodošlu glazbu!

U novom izdanju ove polu-uspješne kolumne, bilo je vrlo teško izabrati kandidate za neku vrstu recenzije, obzirom kako Spotify nekako manijakalno razmišlja da bi mi se, eto, baš dopao novi miks pjesme Dead Kennedysa, ili pak neki opskurni remiks pjesama Blondie. Zaobilazeći remastere, „nikad odslušane mikseve“, mogao sam donijeti isti zaključak kao i kod prošlog tjedna – i ovaj tjedan donosi itekako očekivanu i dobrodošlu glazbu.

 

1. Joker Out – Katrina

Iako pomalo zapostavljeni u regiji (iako je njihov nastup na Exitu ove godine bio poprilično dobro primljen), ljubljanski peterac Joker Out je nakon vrlo dobrog prvijenca „Umazane misli“ prošle godine za ovu godinu najavio svoj drugi studijski album, „Demoni“ za 31. kolovoz. Album su najavili pjesmom „Katrina“, koja pokazuje kako bend na energičnoj atmosferi te ljubavnoj tenziji neće ni štedjeti na tom albumu. Ipak, obzirom kako je bend u prošlosti miješao surealizam i standard („Vem da greš“), pop punk te disko („Umazane misli“) te je otišao tako daleko da je svoju glazbu opisao žanrom nazvanim „shagadelic“, osim dobrog refrena popraćenog povremenim zalascima u svijet Toma Morella s whammy pedalom, mogao je očekivati nešto više. Iako je „Katrina“ u slovenskoj javnosti prošao vrlo dobro, o čemu svjedoči i sadašnji broj 3 na trendingu, ipak se u pjesmi nekako osjeća kako za potpuno pokazivanje potencijala albuma moramo još pričekati nekoliko dana.

YouTube player

2. Whitney – MEMORY

U još uvijek akutnim prezentnim danima, Whitney mi je bio otkriće desetljeća, iako nitko od mojih prijatelja te rodbine nije podnosio taj bend, obzirom kako je falsetto bubnjara te vokalista Juliena Ehrlicha jedna od stvari koje možete samo strastveno mrziti ili pak strastveno voljeti. Ipak, nekako sam uspio preći preko falsetta te se zaljubiti u nevjerojatne soul/pop aranžmane te tople akorde na gitari Maxa Kakaceka, zbog čega mi je Whitney postao bend kojeg bi slušao uz logorsku vatru uz svoje nepostojeće prijatelje.

Ali ništa zato, zato sam čar tog čikaškog benda morao otkrivati sam. Nakon predivnog „Light upon the Lake“ te „Forever Turned Around“ te pregršt distinktivnih obrada bendova te izvođača poput Davida Byrnea, The Roches te Johna Denvera, za 16. rujan su najavili album „Spark“. Sudeći prema već izdanim singlovima („MEMORY“, „REAL LOVE“, „BLUE“), bend se je nekoliko odmaknuo od folk prizvuka, koji je bio Bog, batina i Dragan Stojković – Piksi cjelokupnog izričaja te se je pomaknuo prema prizvuku 1980-ih. Izgleda kako će novi album biti više prožet sintesajzerima nego li gitarama te violinama, čime, barem iz nekog mojeg kvazi-nostalgičnog pogleda, Whitney nekako gubi svoj originalan izričaj te pronalazi novi. Potrebno ili ne – pišem poslije 16. rujna.

 

YouTube player

3. The National & Bon Iver – Weird Goodbyes

Često se događa da se rijetko viđa da se u jednu pjesmu povežu dva poluboga moje srednjoškolske depresije. Ipak, to, ali na razini osnovne škole se je dogodilo spajanjem Green Daya te Weezera u „Hella Mega Tour“ prošle godine. Međutim, prije nekoliko dana The National je u sudjelovanju s Bon Iveorm izdao singl „Weird Goodbyes“. Sa samo malo predznanja o oba izvođača može se u stilu Sherlocka Holmesa zaključiti kako će se raditi o refleksivnom, ako ne i divno depresivnoj stvari. Mislim, što očekivati od benda koji je u lamentaciji od četiri akorda („I Need My Girl“) razgalio milijune alternativnih obožavatelja te onih koji će to tek postati te kantautora, koji se je zatvorio u brvnaru usred američkog ničega te napisao 37-minutnu žalost (za one koji tek otkrivaju, radi se o albumu „For Emma, Forever Ago“?

Vrlo je teško u pjesmi razlučiti tko više doprinosi žalošću – ali ako već opet mora biti pjesma o raskidu te onim sitnim detaljima, koje isprva nitko ne opazi pa onda kasnije kaže „a jebote. kamilica. brate. nedostaje mi…..“, neka bude žalost plesna. I uistinu, s poprilično nekonvencionalnim ritmom, koji više zvuči programirano nego odsvirano, The National i Bon Iver vrlo dobro predstavljaju sjećanja (Memorize the bathwater, memorize the air/There’ll come a time I’ll wanna know when I was here/Names on the doorframes, inches and ages/Handprints in concrete at the softest stages), koja su nekad bila relevantna. Zbog gore navedenog, kao i nevjerojatno dobrog harmoniziranja vokala na refrenu te vrlo suptilne gitare, čini se kako ova kolaboracija nije razočarala nikoga, već ih u njihovom stilu rastužila.

 

YouTube player

 

4. Andrew Bird – Rare Birds

Za razliku od seksualnih tenzija, depresije, smrti, egzistencijalnosti te drugih tema koje su prethodne tri pjesme obradile, tema ove pjesme, odnosno instrumentala je više-manje jednostavna. Naime, u okviru projekta The Birdsong Project američke organizacije za zaštitu ptica National Audubon Society je već izdano oko dvjestotinjak pjesama u okviru albuma „For the Birds: The Birdsong Project“. Za ploču su zacvrkutali (znam da je užasan pun, ali neću ga maknuti pa mada i kohezija teksta pala kao mogućnost da se na plin griju sve četiri sobe u ruralnoj Hrvatskoj ove zime) Danielle Haim, Jarvis Cocker, Sean Penn te Damon Albarn, između ostalih. „Rare Birds“ sedmominutni je instrumental američkog violinista Andrewa Birda.

Ovaj puta, Bird ne donosi singlove prepune tenzijom te odama o aranžiranju molekula („Roma Fade“), već jednostavni instrumental koji vrlo dobro integrira violinu u svijet prirode, dok uvjerljivosti pridonosi i lo-fi aranžman. Prepoznatljivi pizzicato Birda tako je prošaran kroz cijelu pjesmu, uz konstanti cvrkut ptica. Ne, ovaj instrumental zasigurno nije nešto uz što bi se moglo osjećati te kontemplirati, ali ako ste naftaš po glazbenom uvjerenju kao i ja, možda je dobro imati ovakav instrumental za razbijanje monotonije suicida, ovisnosti te despotskih političkih kritika.

YouTube player

5. Muse – You Make me Feel Like It’s Halloween

Nakon njihovog totalnog povratka u osamdesete albumom „Simulation Theory“, koji je doveo do podijeljenih mišljenja, Muse se svojim devetim studijskim albumom, „Will of the People“ nekako vraća svojim korijenima, ili barem svojim komercijalnim uspjesima. Nakon što sam prvi put čuo „Uprising“ 2010. godine, Muse mi je uvijek slovio kao tehnološka depresija, odnosno kao jedina glazba kojoj će biti dozvoljeno svirati nakon što roboti prevladaju svijetom. Naravno, glupi 10-godišnji klinac poput mene tada nije ni znao da se radi o revoluciji. Ali da, nakon što roboti poput one Sofije sa saudijskim državljanstvom u potpunosti popizde, definitivno vidim Muse kao soundtrack. Ili sam samo gledao previše puta spot za „Uprising“.

Bilo kako bilo, nije tajna kako Muse najbolje funkcionira pod utjecajem nekih većih sila. Njihov „The Resistance“ je izašao nakon svjetske krize 2008. godine, „Absolution“ djelomično kao odgovor američke invazije na Irak. Stoga, slijedimo li formulu, ove godine će Muse imati svašta za reći. Ove godine je Muse 37 glasovnih poruka u Messengeru. Ove godine, Muse se ne gasi. I ovaj puta možda čak i nisam toliko pogriješio, da ne bi naslov posljednje pjesme albuma bila „We Are Fucking Fucked“. Istu atmosferu donosi i singl „You Make Me Feel Like It’s Halloween“, za koju je gitarist te vokalist Matt Bellamy izjavio kako je posvećena žrtvama obiteljskog nasilja u vrijeme lockdowna. I uistinu, u prošaranim glazbenim metaforama, poput orgulja na početku, Muse vrlo vješto uspijeva dočarati anksioznost te osjećaje obiteljskog nasilja, odnosno bipolaran osjećaj žrtve prema nasilniku. Sve to je popraćeno referencama na kultne horore, poput „Noći vještica“ te „Misery“. U groteskni buket dolazi i poprilično neobičan solo Bellamyja, koji liči na klasični „shred“ 1980-ih.

Sve u svemu, čini se kao pjesma, koja će biti voljena i na druge datume osim 31. listopada, dok će njena poanta biti ispromašivana na sve datume.

YouTube player

Budite s nama i sledećeg tjedna!

ilustracija: JÉSHOOTS/Pexels

Zapratite Ptičicu

Napomena

Ptičica je skroz nedovršena, više puta je bila na pauzi,  ali više nema izgovora. Činimo sve da bi izgledala kako treba u skorije vreme i kako bismo vam pružili najbolje moguće iskustvo i pristup kvalitetnim koncertnim fotografijama, kao i recenzijama albuma, intervjuma i tako dalje.