Ovaj kolovoz prepun je nove, interesantne, pomalo žalosne, ali vrlo dobre glazbe. Spotify, izuzmemo li onaj mizerni model plaćanja glazbenicima, me je opet uspio iznenaditi donekle personaliziranom listom singlova ovaj tjedan. I ovaj tjedan donosi nekoliko kolačića, koje ću u skladu s vrlo klišeiziranom, no itekako efektivnom metodom „list-članka“ pokušati predstaviti ovdje.
1. Alen Slavica i Gabi Novak – Karlovačke kiše
Kao dječak koji je rastao te skupljao prve glazbene utjecaje uz vjerojatno ilegalnu kolekciju presnimljenih CD-ova, koji su imali sve od pre-Pauk Ere Ojdanića do Gigija d’Agostina i Marushe, pa sve do hrvatskih domoljubnih i trubačkog orkestra Miće Petrovića, Alen Slavica i njegova „Dao sam ti dušu“ bila je jedan od nezaobilaznih postaja pri upijanju glazbenih ukusa. Sintesajzer u g-molu, prošaran cijelom pjesmom gotovo je sigurno nekome uljepšao ljetnu svadbenu večer 2003. godine uz prejeftine cijene benzina te Coca-Cole bez čudnog dizajna.
Slavica, zajedno s jednom od kopljonoša jugoslavenske popularne glazbe, Gabi Novak, prošlog tjedna je izdao singl „Karlovačke kiše“, koji, između ostalog, uključuje i Miroslava Tadića na gitara te Matiju Dedića na klaviru. Ovakva ekipa, koja je vrlo vjerojatno sposobna odsvirati svaki postojeći akord popraćen svakom postojećom melodijom (i to odjednom) izdala je predivnu baladu u vrlo prikladno vrijeme – barem na sjeveru Hrvatske vlada nekakvo mišljenje da poslije Velike Gospe (15. kolovoza) dolazi jesen, s njom depresija, s njom pa kiša. Melankolija tijekom pjesme odaje neku impresiju orijentalnog, post-jugoslavenskog „November Raina“ Guns ‘n Roses. Definitivno jedno od neočekivanijih, no uvijek dobrodošlih suradnja majstora instrumenata, aranžmana te vokala!
2. Pixies – Vault of Heaven
Neko nepisano pravilo bivanja alternativnog tinejdžera u Međimurju je glasilo da je gledanje „Fight Cluba“ te nakon toga objavljivanja „Where is My Mind?“ na Facebooku nužno za pripadnost toj supkulturi. Ipak, istina je kako sam uspio izgurati srednju školu i bez toga, obzirom kako je neka moja negativna navika izbjegavati filmove. Materija Pixiesa vrlo često se povezuje uz neke koncepte pop pjesama 1960-ih i 1970-ih te distorzirane gitare, dok u novom singlu, „Vault of Heaven“ nekako istovremeno i napuštaju te se vraćaju tom konceptu.
Sa singlom „Vault of Heaven“ najavljuju i svoj osmi studijski album, „Doggerel“. I moram reći, kao netko tko je konačno prestao biti cmoljav oko Pixiesa i „Surfer Rose“ te „Doolittlea“, veselim se preslušavanju novog albuma, unatoč povremenoj monotonosti te razvučenom kraju. Glavni motiv na gitari već je bio uspoređen s opusom Enria Morriconea – Pixiesi su ovom pjesmom zaplovili nekakvim vodama pustinjskog rocka. Ali ne onog divljeg pustinjskog rocka, odnosno Queens of the Stone Age ili pa Kyuss, odnosno, glazbe za orgijanje kojota, već nekog ugodnijeg, radiofoničnog rocka.
A, da – tekst je definitivno jedna od svijetlih točaka singla. Mislim „Here in the vault of heaven/Trying to titrate/I ended up in some dire straits/But that’s okay“. Lagano Pinterovski!
3. Sunbeam Sound Machine – I Promise That I’ll Try to Give You All My Love
Volim „cvjetiće“ od glazbe, koji mi se povremeno javljaju na playlistama. Zapravo, do te mjere da imam i posebnu playlistu posvećeno takvim pjesmama.
Što je uopće cvjetić?
Na nekom običnom primjeru, cvjetić bi recimo bila pjesma „Keep You Warm“ od skupine Jaguar Sun. To su one tople pjesme, mekane pjesme, prošarane tercama, duginim isijavanjima, jednostavnim tekstovima – noćna mora politički angažiranih bendova, uštimane u neki dur koji je jednostavan za svirati. Stvoriti cvjetić barem je ideološki lagano – pjevanje o ljepoti, ljetu kroz vokale natopljene reverbom nije teško. Ipak, teško je složiti melodiju, odabrati efekte, odabrati vazu za taj cvjetić.
Nick Sowersby, australski glazbenik poznat pod pseudonimom Sunbeam Sound Machine je to uspio. Atmosferski uvod, prošaran nekim tremolom ima sličnosti s uvodom pjesme „Only Heather“ skupine Wild Nothing. I u biti, tu me je dobio. Za razliku od njegovog prijašnjeg opusa, koji se temelji na zvuku vrlo sličnom onog izvanbračnog djeteta Mac DeMarca te Tame Impale (vidi „In Your Arms“ te „Shake (Sleep Walking)“ ako nije sigurno je li otac jedan od te dvije, ili pak Brian Wilson iz The Beach Boysa), ova pjesma nekako izlazi iz fraza natopljenih reverbom u neku polu-Shoegaze atmosferu. I dobro je – ovo je Vaš nekonvencionalni summer jam. U mojoj državi, ovo bi puštali u trgovinama odjeće.
4. Cian Ducrot & Ella Henderson – All for You
Ime Cian Ducrot možda je još uvijek nepoznato široj javnosti, ali radi se o glazbeniku iz irskog Corka, trenutno situiranom u Los Angelesu. Ducrot je 2020. godine izdao svoj album „started in college (mixtape)“, dok je 2021. godine izdao EP „Make Believe“. U svojoj diskografiji Ducrot se služi provjerenim pop formulama te progresijama akorda, zbog koje se može kod njega naći mješavina šarma Lewisa Capaldija, melodija Eda Sheerana. U tu jednadžbu još negdje, gotovo atmosferski dolaze još i Harry Styles, Hozier te Coldplay. Ne mogu reći da stil Ducrota nije već bio viđen, ali mogu reći da vrlo dobro pogađa specifične emocije u svojim pjesmama – „Not Usually Like This“ je za neku R&B vožnju po nekim ljetnim poljanama, dok je „Clothes“ nesuđeni pop cvjetić i definitivno jedan od sampleova kojeg bi neki Avalanchesi iz 23. stoljeća mogli ukrasti, ako prvo ne čuju za Phuma Viphurita.
2022. je godina te se Ducrot vraća singlom „All for You“, koji je izdan i u solo verziji te s Ellom Henderson, engleske pjevačice, koja je ovu godinu izdala „Everything I Didn’t Say“, album, čija prva polovica je vjerojatno najbolja stvar u glazbi od datuma kad su ljudi naučili fućkati. Međutim, novo izdanje Ducrota, čak iako je Henderson mnogo pomogla u dinamici pjesme, ipak ne iskače ni po čemu. Klavirskih balada u Hm-G-D-A progresija je mnogo – i ova pridonosi toj činjenici kako je jednadžba sada „x = Hm-G-D-A + 1“.
5. Alvvays – Easy on Your Own?
Kad sam prvi put čuo Alvvays (bilo je to nekog čudnog ljeta 2018. ili 2019. godine), prvo što mi je palo u uhu bili su sintesajzeri s nevjerojatnih oscilatorima, koji su barem u jednom trenutku pjesme išli HHHHHHHHHHHHHHHHHIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIIOOOOOOOOOOUUUUUUUUUU WWWWWWWW. I recenzirajući novi album Foalsa, objasnio sam kako neki bendovi jednostavno imaju nekakvu svoju prepoznatljivost u nekim elementima. I to neartikulirano vrištanje uznemirenih sintesajzera je prisutno kod Alvvaysa. Ipak, vješto upakirano u jangle pop pomiješan mnogim drugim žanrovima te utjecajima. U biti, nekako me opisivanje zvuka Alvvaysa tjera na dijeljenje TikTok videa u kojem se je četiri sirena za tornado slučajno harmoniziralo.
E da, takav je Alvvays! Samo zamislite da je jedna sirena neki Lovin’ Spoonful, druga Slowdive, treća The Smiths, a četvrta neki raskošni vokal u kinematografskim tragedijama 90-ih, poput Celine Dion ili pa Bette Middler? Harmonizacija toga (s obzirom da je vjerojatno peta sirena Pavement) znana je u njihovoj najpoznatijoj „Archie, Marry Me“, energičnoj „Adult Diversion“, „Atop a Cake“, „Pharmacist“ i druge.
„Easy on Your Own?“ tako je mješavina svih ovih atipičnih te heretičkih pokušaja opisivanja njihove glazbe, apatična himna te borba protiv dosade koju pruža fakultetski život (I dropped out/College education’s a dull knife/If you don’t believe in the lettered life/Then maybe this is our only try). Također, tekst se i u jednom trenutku u svojem plaštu apatije dotiče i ljubavi (If you don’t like it, well/Say it’s over, well/Weekends alone). Ako ste uvjerljiva ledena stijena od čovjeka, možda je ovo jedna od idealnijih pjesama za artikuliranje svojeg romantičnog nezadovoljstva.
Budite s nama i sledećeg tjedna!
ilustracija: Jonas Mohanadi/Pexels