Nakon što jedan od integralnih članova benda napravi sranje, bendovi se obično vode TBF-ovim principom „ustat il’ odustat“. Novi album Kasabiana, „The Alchemist’s Euphoria“ tako je definitivno ustajanje, borba protiv svih tragičnih slučajeva benda koji su se raspali zbog grešaka pojedinaca. Ali prije nego se uopće bacimo u recenziju ove krasotice, dozvolite mi da predstavim još jedan nepotreban intermezzo, odnosno moje iskustvo s Kasabianom. Moje iskustvo zapravo je jako bazično – navukao sam se na „Fire“ i „Club Foot“ i sve moguće i nemoguće hitove koji su se vrtjeli na sada već dugo pokojnoj zagrebačkoj FM Stojedinici. I Kasabian je uvijek imao nekakav prizvuk himni barskih tučnjava, slomljenih krigli Heinekena te razbijenih štapova za bilijar na leđima. Zamislite scenu iz bara u „The Boondock Saints“ – eh, da, to bi otprilike bilo to.
Nije nikakva tajna kako Kasabian nosi atmosfera. Bez ikakve sumnje, ispod pera Sergea Pizzorna nastale su stvari s vrhunskim refrenima. „Fire“, „Empire“, „Club Foot“, „You’re in Love With a Psycho“, „Wasted“ te pregršt drugih pjesama ima refrene zbog kojih skačete malo više, prolijevate to odviše skupo pivo na nekom alternativnom glazbenom festivalu pod državnim pokroviteljstvom. Međutim, nakon 2020. godine te osuđivanja vokalista Toma Meighana zbog obiteljskog nasilja, Kasabian je morao nastaviti bez jednog od najprepoznatljivijih faktora benda – vokalista s bezobrazno dobrom prezencom te još bezobraznijim glasom.
Slijedila je jedna od onih priča koje bi mogle naći na r/mademesmile, iako mnogi obožavatelji Kasabiana tvrde kako se rade za herezu lika i djela benda. Naime, frontmensku ulogu je preuzeo ni manje ni više nego sam Pizzorno, koji je u intervjuima za The Guardian te inews izjavio kako se je radilo za izuzetno stresan te zahtjevan posao, za koji je sate proučavao profesore rock frontmenstva, poput Iggyja Popa, PJ Harvey te Björk. I barem uživo, posebice na nastupima Kasabiana kao predgrupa Liamu Gallagheru na Knebworthu ili pak na Isle of Wight festivalu, čini se kako je Pizzorno položio ispit frontmenstva s vrlo dobrom ocjenom. Pizzorno, kralježnica benda, koja je u prijašnjim stadijima Kasabiana (posebice u eri „Empire“ te „West Ryder Pauper Lunatic Asylum“) podsjećao na tenisku zvijezdu 1980-ih u krizi srednjih godina, sada je postao i više nego decentna zamjena za Meighana. Jasno, YouTube komentari još uvijek ključaju frazama poput „aaaaaa niko neće više zamijenit Toma!!!! stari Kasabian forever!!!!“ i opet forsirati nostalgiju, ali Pizzorno je barem pop pitanju atmosfere napravio i više nego bogovski posao da Kasabian nastavi dalje.
Ali kako je s autorskim stvarima? Je li novi početak Kasabiana značio i apokaliptični konačni pad? Pa, prema svemu sudeći, nije. Nakon nekoliko odgađanja, Kasabian je končano izdao svoj sedmi studijski album, „The Alchemist’s Euphoria“, prije najavljen singlovima „SCRIPTVRE“, „CHEMICALS“ i „THE WALL“. I prvim taktovima, može se osjetiti velika promjena u zvuku – fino naštimane gitare te barski prizvuk mijenja melankolični „ALCHEMIST“, u kojoj Pizzorno otvara s „Trying to get away from/The burning in my head/Water hits the rocks/Tide came in“, neuobičajenom vokalnom distorzijom te akustičnom gitarom, koja se na kraju razvija u vrlo dobar psihodelični rock komad. Nakon toga, album u neki veo misterija vodi „SCRIPTVRE“, u kojem je aktualna situacija Kasabiana skrivena iza čestog, no itekako efektivnog isprepletanja melankoličnog indieja sličnom onog u albumima Noel Gallagher’s High Flying Birdsa te nekog oponašanja rap flowa.
„ROCKET FUEL“ zasigurno nije pjesma koju biste očekivali od Kasabiana, ali zasigurno predstavlja versatilnost albuma. Uvodni taktovi drum pada te programirani hi-hat na prvu zvuči neki trap, nešto što bi u regiji mogli naći kod High5 ili pak Vojka V. U cijeloj pjesmi se osjeća neka napetost, neka akutna želja za breakdownom, koja ipak ne dolazi. Je li to u biti i mana pjesme? Nije, ali gotovo zasigurno se radi u pjesmi koja je najviše podijelila obožavatelje Kasabiana, od kojih neki optužuju Pizzorna za narodnu izdaju zvuka.
„STRICTLY OLD SKOOL“ ipak smiruje tenziju dovedenu prijašnjim vremenom. Prijašnji trap vraća se opet u polja psihodeličnog rocka, naglašenim nekim nadrealnim dionicama sintesajzerima, pulsirajućim bubnjevima te povremenim klavirom. Međutim, osim toga te povremenog spominjanja pop ikona (Dr. Dre, Frida (Kahlo?) Kurt Cobain), u pjesmi se gotovo 3 minute osim toga ne događa apsolutno ništa. S tim „fillerom“ zapravo započinje „ALYGATYR“, koji će barem djelomično zadovoljiti obožavatelje stare škole Kasabiana. Distorzirani bas popraćen tamburinom te tritonskom melodijom podsjeća na neke pjesme iz „Empire“, iako je magija (ili prokletstvo, kako hoćete) Pizzorna očita u povremenim melodijskim zalascima u disko svijet te distorziranim vokalima, koji na neki način sve više i više postaju karakteristika tog albuma.
Nakon toga, bilo kakav flow albuma zapravo jako dobro prekida 40-sekundna sekvenca tri akorda, nazvana „æ space“. Zapravo, vidio sam da pjesma traje 40 sekundi te naravno, nisam mogao očekivati nekakvog Jean-Michela Jarreja unutra. Međutim, ovaj svemirski intermezzo u potpunosti razbija napetost albuma, uvodi dobrodošlu dozu monotonije te dovodi u iduću pjesmu, „THE WALL“. Ako smo prije imali prilike slušati eksperimentiranje s trapom, sad možemo slušati neku reimaginaciju emocije koju smo nekad mogli slušati u „Heroes“ Davida Bowieja, ili pak „Where’d All The Time Go?“ Dr. Doga. Cijela pjesma zvuči kao neki optimistični build-up, soundtrack izlaska nevinog čovjeka iz zatvora. Možda i ne čudi kako je pjesma bila soundtrack BBC-ovog praćenja engleske ženske nogometne reprezentacije na ovogodišnjem Europskom prvenstvu, putem kojeg su Englezi konačno obistinili svoj „It’s coming home“ narativ. Može se reći kako je „THE WALL“ neka nova nogometna himna, himna navijača koji ne švercaju baklje u donjem rublju te turaju revizionizam kroz stražnja vrata u irelevantnim kontekstima.
„T.U.E. (the ultraview effect)“ je i najduža pjesma na albumu, koja traje nešto više od 5 i pol minuta. Spuštajući se riff na akustičnoj gitari vrlo podsjeća na EDM/pop melankoliju Aviciija te „Addicted to You“. Pizzorno je pjesmu napisao inspiriran takozvanim „overview effect“, odnosno fenomenom kojeg astronauti osjećaju gledajući Zemlju odozgo. Iako je svojom dinamikom obećavala mnogo u svoje prve dvije minute, pjesma se na kraju sa nepotrebnim promjenama modulacije pokušava razviti u neku izvanzemaljsku emociju nalik na „Space Oddity“ ili „Echoes“, no gubi se negdje u prijevodu te završava možda kao dijetna verzija albuma „The Sophtware Slump“. Sljedeća pjesma, „STARGAZR“ pak plovi u atonalno ludilo izazvano modularnim sintesajzerima. Svemirski motiv albuma je i više nego očit – ipak, s sintesajzerskim sekvencama, koje nakon ponavljanja istog, on postaje monoton te repetitivan, dok anticipirani zvuk polako smanjuje prvotno oduševljenje izazvano pjesmama „SCRIPTVRE“ te „ALCHEMIST“.
Za pjesmu, „CHEMICALS“ potrebno je istaknuti odličan tekst, koji uz vrlo dobru instrumentaciju vrlo otvoreno te iskreno govori o ovisnostima. Moja teza o Pizzornu kao majstoru refrena valjda i ovdje, a ta teza tu se proširuje i na pisanje tekstova (Hold on, chemicals ain’t got you baby/Feeling so strong/In your mouth it tastes much better/Than a loaded gun), izuzmemo li nekako generični „Whatever don’t kill you makes you stronger“.
Nakon „æ sea“, koji je samo logičko nastavljanje „æ space“, ali s nešto manje eratičnom sekvencom, dolazimo i do kraja albuma, odnosno pjesme „LETTING GO“, koja, obzirom na vrlo masivan zvuk albuma, zapravo završava poprilično skromno. Iz nekog čudnog razloga, svi svemirski koncepti te osobni obračuni te žalosti i soundtrackovi tučnjave razlažu se u akustičnoj elegiji, podsjećajući na opus Elliotta Smitha. Pizzorno u baladi možda i cmoljavo, ali vrlo vrlo slatko poziva da pustimo što god imamo za pustiti (Tomorrow is another day/It’ll be okay/If you just start/Letting go). Tako da, pustimo.
Pustio je i Kasabian činjenicu kako bend možda nikada više neće biti isti. Kako će YouTube komentari postati malo različitiji. I iako neke od pjesama prelaze u eksperimentalnu dosadnjikavost te više puta dovode u tu neku kušnju da pritisnem „skip“ ponekad, radi se o vrlo solidnom albumu te nekom novom putu Kasabiana. Putu, koji će možda i promijeniti imidž benda, ali obzirom na potencijal pokazan u albumu, nabolje.
