Tragedija, odnosno fama glazbenika te koronavirusa postala je neke vrste jedan od nepresušnih izvora kreativne blokade, koncerata putem video-veze te, u nekim slučajevima, poput “how i’m feeling now” Charli XCX te “Stay Alive” kantautorice Laure Jane Grace, inspiracija. Međutim, vrijeme korone polako jenjava – ekonomsku, političku, kulturnu te druge vrste pandemonija koju je izazvao koronavirus već mjesecima (ne)uspješno pokušavaju zamijeniti neki drugi faktori, ratovi te pandemije. Kakav je život bio prije pandemije? Tko zna. Je li bio dobar? Loš? Je li ostavljao slatkasto-gorki okus?
Svakome svoje. Ali jednu od percepcija je melodično predstavio engleski indie rock Foals, koji je ovog lipnja izdao svoj sedmi studijski album, “Life is Yours”. Nakon odlaska basista Waltera Gerversa te klavijaturista Edwina Congreavea 2018. i 2021. godine, Foalsi su postali trojac, koji je nakon otkazivanja turneje u sklopu promoviranja dvostrukog albuma “Everything Not Saved Will Be Lost“ imao koješta za reći na stanje prikazano prije. Međutim, odgovor u tom albumu leži u eskapizmu, u traženju tog predpandemijskog mira, koji na mahove predstavlja to razdoblje kao nikad završeni posjet lunaparku, kao nezapamćeni posjet precijenjenom turističkom resortu u Karibima, kao neki kruzer koji putuje u zalazak Sunca neke opskurne oceanijske države koja prva dočeka jutro.
I opet, kao žustri i nepokolebljivi sentimentalac te alternativni nostalgičar, opet sam pao na taj klasični, ljetni, sentimentalni lajtmotiv Foalsa, uz kojeg sam u “Birch Tree” nekih 30 kilometara od hrvatsko-mađarske granice brinuo na probleme koje sam sam stvarao u trenutku slušanja, ili pak prvotnu morbidnost samoće studentskog života, koji je na neki način ublažio “Blue Blood”, odnosno jedna od podcijenjenih pjesama Foalsa s albuma “Total Life Forever”. Većina bendova ima svoju “šprehu̴“, svoj jušni temeljac, koji onda pokušava dočarati i prošarati po cijelom albumu. Kod Foalsa je to izraženo u pentatoničkim dionicama i arpeggima gitarista Yannisa Philippakisa, koji taj trik iznimno dobro upotrebljava i na novom albumu. Gitaristički dijelovi prozračnim, laganim aranžmanima, koji na mahove podsjećaju na neki ljetni šoping u H&M-u nekog srednjeeuropskog grada čine ovaj album nevjerojatno dobrom sintezom romantiziranja nekog prošlog svršenog vremena te iznimne, već isprobane, negdje čak i klišeizirane instrumentacije.
Imenica “ples” vjerojatno je i prva riječ koja se može asocirati uz ovaj album, koji se uz pjesmu “Life Is Yours” otvara slušatelju te ga uz ritmične bubnjeve te uzavrelu atmosferu nalik “Uptown Funku” Brune Marsa te Marka Ronsona, popraćenu synthovima te bubnjevima Jacka Bevana, koji ni na ovom, poprilično drukčijem albumu, ipak nisu razočarali. Takve, uzavrele atmosfere na albumu ne fali – iako na mahove, možda bi manjak te energije zlatnog retrivera u albumu ponekad i dobro došao. Uvodna pjesma, odnosno “Life is Yours”, ima barem nekoliko svojih varijacija na temu, koje se, osim pokoje dodane bas dionice te pokojeg minornog ludila na sintisajzeru, uopće ne razlikuju, pa čak ni u samom tonalitetu (“Wake Me Up”, “2am”, “2001”). Tako prva polovica albuma, barem s melodijskog aspekta, ne nudi mnogo – međutim, pogled u tekstove donekle spašava na mahove neugodnu repetitivnost (I’ve been waiting all day inside/Waiting for a summer sky/When we run wild, we’ll come up for air and go under again, “2001”, I’m walking through the fire/Defiant on the wire, burning up my desire, “Wake Me Up”).
S druge strane, druga polovica albuma nudi različitih melodijskih rješenja. Prije spomenuti “H&M-wave” nastavlja se u pjesmama “Looking High” te “Under the Radar”, koji dižu atmosferu, koja se onda, po mojem provincijalnom mišljenju, fenomenalno razlaže, rastavlja i raspada u “Crest of the Wave”, koja je izvorno bila nazvana “Isaac”, odnosno demo, koji se je od 2011. godine navlačio po snimanjima Foalsa. Philippakis je zapravo demo i predstavio na Instagram Liveu 2020. godine, da bi nekoliko godina kasnije ona zaživjela i na novom albumu. Ova pjesma donosi neke vrste prevrat unutar albuma – cvjetno i sretno postaje sjetno i nesretno, a Foalsi ovom pjesmom dokazuju da, unatoč potpuno novim pristupima, novim kompozicijama, novom estetikom i dalje mogu stvoriti prepoznatljivi espresso depresso te potpuno promijeniti ambijent cijelog albuma. Nešto nalik prije spomenutoj “Birch Tree”, pjesma iz htijenja stvara tenziju, neispunjenost, sve uz nevjerojatan aranžman te sezonski apokaliptične tekstove (“Stuck on St. Lucia/I promised I’d meet ya/But my words wait on water/So I’ll always be there waiting at the crest of the wave”). Album pjesmama “The Sound” i “The Green” s elektriziranom, no nešto melankoličnijom atmosferom ipak privodi album k više nego pristojnom kraju.
Bendovi i pandemija, odnosno njihov odnos do pandemije bi mogao biti i više nego prikladan list-članak. Bombastični, izvitopereni naslovi “10 bendova i pandemija – priča” zvuči i više kao solidan clickbait za stranice čiji su novinari voljni tražiti intervjue te izbrisane objave na Instagramu po pitanju pandemije. Međutim, u moru bezukusnih komentara te klišeiziranih obrada “Imagine”, vjerojatno će netko u tom kontekstu govoriti i o Foalsima, koji su pobjegli od ludila, istražili nepresušni bunar emocija te se vratili sa vrlo solidnim albumom.
Vrijeme je za ples. I kontemplativnost.
