Nije tajna kako je danas zapravo i komercijalno isplativo izdati pop punk album. Žanr, koji se je prije nekoliko godina latentno počeo otkrivati generaciji mlađih slušatelja danas je takoreći stvorio utjecaj koji se čuje po svim mainstream ljestvicama te još važnije, u ušima slušatelja. Olivia Rodrigo, Machine Gun Kelly, Willow te drugi u svoje pjesme itekako ubacuju elemente pop punka. Ta klima vraćanja nekakvim korijenima, odnosno u vrijeme gdje je dobacivanje „tvoja mama“ humora na pozornici bilo itekako dobrodošlo sve češće dolazi i kod već etabliranijih glazbenika. Ipak, pop punk, hard rock te ostali žanrovi u službi popa su malo više od „tvoje mame“.
Stoga je i novi album Demi Lovato bio i više nego dobrodošao u toj klimi. Nakon osobnog brodoloma izazvanim višegodišnjom borbom s anoreksijom te ovisnostima, koji je kulminirao skorom smrću 2018. godine, Lovato je već prošle godine opjevala nesigurnosti oko identiteta, seksualnosti te prijašnje traume na albumu „Dancing with the Devil… the Art of Starting Over“. Međutim, Lovato je nakon tog albuma najavila vraćanju korijenima – odnosno, nekoj vrsti hard rocka, kojeg je predstavljala na uvodnom albumu, „Don’t Forget“. I da, čini se kako je novi album, „HOLY FVCK“ upravo nekakav srednji prst spiritualnosti te nekakvo odricanje njezinim korijenima pop glazbe. Pop aranžmane zamijenili su hard rock te pop punk aranžmane, melankolične sintesajzere distorzirane gitare te povremene melankolične igre gitare i basa. I uistinu, već pogledom na sam koncept albuma, dizajn albuma, može se reći kako bi album uistinu mogao magnet za nove potencijalne slušatelje, poput onih koji su recimo prelistavali njene vijesti u tinejdžerskim časopisima.
Lovato otvara album pjesmom „FREAK“, pri kojoj sudjeluje s engleskim vokalistom Yungblodom te već nakon prvih taktova bas-linije počinje otkrivati pravu dimenziju albuma. Breakdowni nakon refrena te pred-refren koji melodiju uzima iz „Ulaska gladijatora“ Antonina Fučika (u manje sofisticiranijem prijevodu, cirkuske glazbe) dodaju dodatan osjećaj „a ne mogu vjerovat“ unutar samog albuma. U sljedećoj pjesmi, „SKIN OF MY TEETH“, Lovato otvoreno progovara o ovisnosti te medijskom sarkazmu glede liječenja („Demi leaves rehab again/When is this shit going to end?“) Uvodni taktovi podsjećaju na „Celebrity Skin“ benda Hole, dok Lovato u ostatku pjesme implicira kako je Bezgrešno Začeće Medijsko glede izvještavanja o njenim osobnim problemima više-manje licemjerno.
„SUBSTANCE“ svojim uvodom podsjeća na neki vrhunac ema, ili pak pop punka (recimo, „Anthem Part Two“ Blinka-182, ili pak kasniji „Still Breathing“ od Green Daya). U pjesmi Lovato ponovno otvara djelić svoje traume iz djetinjstva te govori o svojem ocu, također ovisniku. U refrenu Lovato groteskno ponavlja kako ne želi završiti s glavom punom crva, baš kao i njen otac. Iz pop punk ugođaja album izvlači „EAT ME“, na kojoj sudjeluje indie pop glazbenik Royal & The Serpent. Protestirajući protiv ekskluzivno dvospolnih standarda u svijetu nakon njene promjene u non-binary, Lovato putem pjesme „srdačno pozdravlja“ sve one, koje je razočarala promjenom u non-binary (koju je nedavno poništila vraćanjem u ženske zamjenice, tvrdeći kako je spol fluidan) (Is this what you’d all prefer?/Would you like me better if I was still „her“?/Did she make your mouths water? Ugh).
Uvodni taktovi naslovne pjesme, „HOLY FVCK“ vraćaju u neke dobre dane, odnosno u vrijeme prije vremena kad su White Stripesi objavili svoj raspad. Rifovi koji vuku na subjektivno najbolje dane kreativnog stvaranja Jacka Whitea provlače se kroz cijelu pjesmu, dok u prijelazu dolazi i gitara, koja ne zvuči kao gitara – ergo, Tom Morello. Radi se vjerojatno o jednoj od boljih pjesama, odnosno pjesama koje odišu seksualnom sugestivnošću. Ne bi se čudio kako u to vrijeme na nekom drugom kontinentu kršćanski fundamentalisti kuju teorije zavjere o Demi Lovato te stavljaju tekst ove pjesme pod bibliografijom. Još četiri takve pjesme i Illuminati se neironično vraćaju natrag. Haha jel vam poznato (https://www.youtube.com/watch?v=bntfUA6TmLs&ab_channel=Corey)
Sljedeća pjesma, „29“, vjerojatno je jedna od svjetlijih točaka tog albuma. Iako ste već po naslovu vjerojatno shvatili alegoriju na otkrivanje višeg smisla s strane Lovato, važno je napomenuti kako ova pjesma nije vaš klasični „coming-of-age“ sentiš. Ne, ovdje se ne sanja o mladosti koja smrdi na asfalt i otužnu maloprodaju. Starost iz aspekta Lovato ipak nije vječito prokletstvo, već tragikomično ismijavanje tinejdžerskih snova („Petal on the vine, too young to drink wine/Just five years a bleeder, student and a teacher/Far from innocent, what the fuck’s consent?/Numbers told you not to, but that didn’t stop you“). Prema kraju prve polovice albuma, Lovato ponovno progovara o beznađu te traženju višeg smisla u „HAPPY ENDING“.
Prvu polovicu završava „HEAVEN“, koja bi hipotetski opet mogla podebljati tematiku teorija zavjere, obzirom kako cijela pjesma parafrazira dio Biblije koji strogo odgovara od masturbacije. „CITY OF ANGELS“ s nekoliko impresivnih, no nepotrebnih iskazivanja vokala na kraju pokušava Los Angeles učiniti još grešnijim („Christening the City of Angels“). Napeta atmosfera, odnosno neke vrste sladunjav spektakl seksualnosti te privlačnosti kakvi biste moguće mogli vidjeti u „California Girls“ Katy Perry nastavlja se pjesmom „BONES“, koji uzdasima te ostalom tobože erotskom atmosferom pokušava dočarati prve osjećaje prilikom spoja.
Nakon nekoliko pjesama o otvorenoj seksualnosti te kritiziranju svih mogućih uvriježenih normi 21. stoljeća i onih prije, Lovato se ponovno vraća u istraživanje same sebe pjesmom „WASTED“. Također, u ovoj pjesmi se atmosfera gotovo u potpunosti mijenja – album se ponovno vraća u sentiš s eksplozivnim refrenom, koji podsjeća na Pink te „Funhouse“. Nakon toga, neki riff iz neke B-strane neke pjesme U2-a vjerojatno ispada u početak pjesme „COME TOGETHER“, koja ponovno ljupko govori o ljubavi, popraćena vrlo suptilnim orkestrom gitara te pomalo klišeiziranim, no funkcionalnim refrenom. „DEAD FRIENDS“ još je jedno emocionalno obraćanje Lovato svojim prijateljima koji nisu preživjeli sudbinu sličnu njoj. Unatoč vrlo dobroj pop punk strukturi, pjesma opet doživljava pretjerano iskazivanje vokalnih sposobnosti. Naravno, razumljivo je da bi Lovato pobijedila i Fionu u pjevačkom dvoboju (Haha jel vam poznato x2 – https://www.youtube.com/watch?v=sahPC4l1Y3c&ab_channel=ColossalSoundtracks), ali nekakvo izbacivanje visokih vokala na kraju svake pjesme možda i ne čini svaki klimaks kvalitetnim.
„HELP ME“ je kolaboracija s američkim hard rock bendom Dead Sara, koji je bio jedna od glavnih inspiracija Lovato za mijenjanje vlastitog glazbenog izričaja, odnosno vraćanje korijenima. Utjecaj Dead Sare na Lovato vrlo je zanimljiv, obzirom kako je Lovato svoj prvi album izdala čak četiri godine prije Dead Sare. Iako kolaboracije mogu biti poprilično rizične stvari, vokali Emily Armstrong te instrumentacija benda donosi vrlo dobru promjenu. Cmoljavo je reći da pjesma zvuči žestoko, ali agresivni vokali Armstrong pjesmu guraju preko litice te album polako privode kraju. „FEED“ odmah upada u uho s neupadljivom akustičnom gitarom, no pjesma se ipak razlaže u karakteristični refren albuma, odnosno u refren gdje se bubnjar apsolutno raspadne na činelama. Ipak, Lovato u „FEED“ istražuje bipolarnost čovjeka, odnosno funkcionalnost dobra i zla. „4 EVER 4 ME“ ljupko i melankolično zatvara album – ovo bi zasigurno mogla biti nekakva himna zaljubljivanja. U njoj zasigurno leži neiskorišteni potencijal za neku obradu za vjenčanu pjesmu. Mladoženje u starkama, čekamo vas – isto tako čekamo i gudačke kvartete koji bi nekako i mogli aranžirati tu pjesmu. Melodija nakon refrena gorljivo podsjeća na „Iris“ Goo Goo Dollsa, dok struktura pjesme te tekst vuče na Colbie Caillat, odnosno nakon njenog otkrivanja distorzije.
Lovato se je, dakle, ovim albumom ponovno vratila svojim korijenima, iako korijeni, obzirom na njen put od nevinosti do iskustva više nisu bili isti. Kritika voli Lovato zbog njenog vraćanja svojim korijenima, dok obožavatelji pišu kako su konačno sretni, vidjevši Lovato u žanru u kojim je počela. Uistinu, Lovato nakon svojih devet studijskih albuma izgleda nikad sretnija, a rezultat je vrlo solidni hard rock/pop punk album s 16 pjesama, nekoliko nepotrebnih vokalnih upadica te pjesama koje se razlikuju ni po čemu, čak i po seksualnoj sugestivnosti. U 20 godina postojanja u svijetu slavnih, gledanja negledljivog te slušanja neslušljivog, Lovato je stvorila poprilično različit pejsaž tema, koje vrlo artikulirano te kvalitetno objašnjava na albumu. Također, instrumentacija, posebice gitara vraćaju natrag u zlatne dane pop punka, poput Avril Lavigne. Ipak, instrumentacija, kao i tematika na nekoliko mjesta u albumu postaju zamorni – čak i u objašnjenju svojih tekstova za Genius, Lovato je nebrojeno puta koristila istu „sexually charged“ sintagmu, koja možda i objašnjava kako su tekstovi o seksualnosti, iako hvalevrijedni i dobrodošli, ipak na mahove pomalo isforsirani te neinspiriani. Ipak, čini se kako se pop punk vraća u velikom stilu te je ohrabrena Lovato samo jedna od kopljonoša koji tek dolaze.
Dobro došao, popče punče!
