U vrijeme kad svijet pokušava ići naprijed, američka petorka ipak ima složen odgovor na to ide li naprijed.
Ah, da. Death Cab for Cutie, jedan od onih bendova koje sam uvijek notorno izbjegavao, dok me u jednom od mnogih fragilnih stanja nije pogodio album „Transatlanticism“. Već u uvodnoj pjesmi, „The New Year“, počeo sam shvaćati kako se radi o bendu koji je neke vrste final boss svih onih bendova koji su mi obilježili tinejdžerske godine – nijedan bend prije i poslije toga mi nije istovremeno zvučao kao American Football, Green Day, Blink-182, My Chemical Romance i Sum 41 odjednom. Uglavnom, bend mi je bio žalost i uvijek sam ga povezivao s žalosnim trenucima.
I ne, ovaj put nisam dramatičan i ne tražim žalost u svemu. Mislim, cijela poanta albuma „Transatlanticism“ je bio mladi par kojeg dijeli Atlantski ocean. Još uvijek se sjećam onog nemoćnog vrištanja uz post-rock breakdown na istoimenoj pjesmi, „I need you closer“. Death Cab for Cutie obilježava vrlo pažljivo birana instrumentacija te relativno mekan zvuk u odnosu na druge indie bendove koji su mi apsolutno rasturili bubnjiće poslije slušanja (khm khm The Killers). Ove godine, bend je pripremio svoj deseti studijski album, „Asphalt Meadows“, u kojem je pokušao odgovoriti, ili barem komentirati različite aspekte ionako zajebanog života. I sam bend je prolazio kroz onu fazu gdje pola obožavatelja počinje zahtijevati staru verziju benda (!!!). Život, smrt (dakle, obične teme pisanja Death Cab for Cutie), popraćene pandemijom te drugim akutnim problemima su zapravo vrlo dobro pretočene u album.
Naravno da neću završiti poslije 250 riječi. Album otvara „I Don’t Know How I Survive“, i to vrlo solidno. Programirani beat pomalo vuče na opus New Pornographersa, i uistinu nisam mogao preživjeti tu pjesmu – negdje oko 40. sekunde se javljaju distorzirane gitare te breakdown koji podsjeća na zlatne dane Weezera. Uglavnom, srčani udar u 3 minute i nešto. Nakon toga, slijedi „Roman Candles“, jedan od mnogo najavljivanih singlova. I u 2 minute, pjesma ima nevjerojatno dobro razgrađen crescendo. Pjesma se penje i penje i u te dvije minute ne dolazi do nikakvog klimaksa, već pjesma završava s penjanjem. Iako ne sviram bubnjeve, kladim se kako je bubnjarski dio pjesme vraški zabavan za svirati. Jason McGerr, volimo te!
Istoimena pjesma, „Asphalt Meadows“ spaja estetiku grada, ranih jutarnjih sati, poljubaca te fatalne romantike. Sto i jedna različita slika se može dobiti uz ovu pjesmu. Kao nekakav kolaž ljubavi 1990-ih, kazetofona, olovke u slučaju da vrpca ode posvuda te ljubavi koja danas radi vrlo dobar odvjetnički posao. A na kazetofonu The Cure, New Order ili pak Pixies. „Rand McNally“ pak s druge strane počinje s nježnim uvodom. Još jedna ljubavna priča ovdje je vrlo vješto skrivena pod lajtmotiv imenom Rand McNally, odnosno tvrtkom, koja proizvodi atlase. Ali osim toga, na ovoj pjesmi je vjerojatno najočitija ljupkost tekstova koji krase ovaj album – prepuni pitoresknošću „Circling odds and evens, the numbers ascending and/Searching through static on the Wyoming plains/We danced to both kinds of music, as the old joke claims“, ovi tekstovi su emocija sedmog razreda koju niste znali da trebate, ali eto, trebate.
„Here to Forever“ je nevjerojatno svježa pjesma. Onako, pjesma uz koju se može zamisliti ljubakanje nekog anti-herojskog tinejdžerskog para u nekoj visokobudžetnoj seriji snimanoj za Netflix. Da, emo je i dalje vrlo svjež žanr i još uvijek milijuni ljudi plače uz njega, ali ne, nikako ne bih rekao da je ovakvu pjesmu stvorio bend sa 25 godina radnog staža. Tekst se pak melankolično naslanja na nesigurnost, dok usput oplakuje glumce i glumice 1940-ih i 1950-ih te progovara o nostalgiji za vremenima koja nisu bila proživljena. S druge strane, „Foxglove Through the Clearcut“ melankolično govori o osjećaju otuđenosti, odnosno o tome kako prostor SAD-a nikad ni nije bio napravljen za one, koji su taj prostor naselili. Poprilično snažnu izjavu nosi minimalna gitara te bubnjevi McGerra. dok se tekst između ostalog odnosi i na američko-indijske ratove 1868. godine. Taj osjećaj otuđenosti kasnije se razvija i kroz suptilnu gitarsku harmoniju, koja na kraju eksplodira u simfoniju gitara, nešto nalik na Queen, ali sjetnije.
Samotna akustična gitara na „Pepper“ podsjeća na kultni hit grupe, „I Will Follow You into the Dark“. Vrlo suvremen refren sa saturiranim bubnjevima te povremenim ambijentalnim prizvukom vraća doma. Kao obožavatelj starijih stvari, nekako sam došao na mjesto ovom pjesmom, opet gledajući tekst te stvarajući nepostojeća sjećanja samom sebi („Kiss me just this one last time/Tell me that you once were mine“). Novi kontrast uvodi pjesma „I Miss Strangers“, koja svojom tenzijom neodoljivo podsjeća na opus Placeba – naravno, bez pretjerano nazalnih vokala Briana Molka. Vrlo neočekivana, no vrlo dobro tempirano je potpuno usporavanje pjesme na sredini.
„Wheat Like Waves“ ima neki prizvuk himne, odnosno regionalne indie himne. Ovaj puta, žalost, koju je bend već kod „Rand McNally“ plasirao u Wyoming sada seli u neku kanadsku pustoš. Gitare, koje opet zvuče kao maslac, koji se slijeva niz kruh i marmeladu vrlo dobro nose pjesmu do crescenda i moram reći kako je ova pjesma jedan od apsolutnih favorita. Mekana, žalosna i jednostavno na mjestu, dok kraj završava nekom beskonačnom vrtnjom koja slušatelja baca u nekakvi vortex.
„Fragments From the Decade“ je jedna od apsolutnih kopljonoša ovog albuma. Svu eksperimentaciju albuma mijenjaju ambijentalni prizvuci te vrlo dobre vokalne harmonije. U izražaj, iako vrlo suptilno, ponovno dolaze bubnjevi McGerra, dok pjesma podsjeća na neki drugi mekani indie rock bend, poput The Antlers. Album završava „I’ll Never Give Up on You“, harmonijski vrlo čudna. U prvi mah sam htio reći kako me podsjeća na nekakvu stadium rock himnu, ali jednostavno se previše zajebava sa slušateljima, te na kraju evoluira u nekakvi filmski završetak, koji, možemo reći, je i karakterističan za Death Cab for Cutie.
Iako se ponekad ponavljaju motivi pa album zna na mahove zvučati kao prosječne žalopojke kod McDonald’sa, Death Cab for Cutie nije razočarao ovim albumom. Stariji obožavatelji su, pretpostavljam, dobili ono što su htjeli. I dok forumi, sekcije YouTube komentara vrlo često hvale album kao najbolje izdanje u 15 godina, mogu samo reći da uz ovaj album definitivno možemo plakati. Tekstovi na ovom albumu na pojedinim mjestima su jednostavno suho zlato, nekakva iskonska manifestacija osjećaja, koja ne igra na generacijsku nostalgiju, već samo na umijeće pričanja dobre, iako vrlo depresivne priče. Instrumentacija, iako povremeno zamorna, vrlo dobro nosi cijeli album. Na nekoliko mjesta sam pohvalio McGerrovo bubnjanje. Pa ću i ovdje. Jednostavno, čini se kako se je vodio „Serve the song.“ narativom i – uspjelo je!
Definitivno album kojem ću se vraćati u nekim čudnim stadijima života.
