Da, znam da semantičke konotacije ime ove rubrike povezuju sa žutim tiskom, zvjezdanim tračevima, ili pak jednostavno nekakvim formatom intervjua koji su brzopotezni i daju se čitati vožnjama tramvajem. Ali ipak, noviteta je mnogo, a vremena za kritički osvrt malo. Ovih dana smo apsolutno blagoslovljeni novom glazbom, koja pljušti iz svih vrela iz izvora. Nakon surovih prokletija, koje su usporile glazbenike te ih bacile u beskonačni bezdan egzistencije, čini se kako glazba i u jeseni ima svoje proljeće.
Smashing Pumpkins – Beguiled
Znam da sam prvi i jedini CD Smashing Pumpkinsa kupio u jednoj lijepoj, slatkoj trgovini u Frankfurtu i bio je to „Mellon Collie and the Infinite Sadness“, za koju i danas tvrdim kako je jedna od najboljih rock opera te istovremeno jedan od najsvestranijih albuma, barem u svijetu 1990-ih. Zapravo, jedan od rijetkih albuma kojima i mogu oprostiti popriličnu dužinu. I uvijek sam se pitao kako bendovi nastave nakon takvih remek djela. Smashing Pumpkins tijekom većinu karijere nisu znali nastaviti kako treba te je od originalne postave više-manje ostao samo frontmen Billy Corgan.
Nakon povratka dvaju originalnih članova, gitarista Jamesa Ihe te bubnjara Jimmyja Chamberlaina, moram priznati da sam počeo vrištati kao mala djevojčica. Jer čim se nešto okuplja (iako je u procesu bila isključena basistica D’Arcy Wretzky – preporučam čitanje drame oko toga, obzirom kako ona kotira visoko uz telenovele poput „Sante Barbare“ ili pak „Opijeni ljubavlju“), mora biti dobro. To mora biti to. Pa vi objasnite ushićenom 18-godišnjaku kako se stvari mijenjaju s godinama.
I uistinu, nakon albuma „Cyr“ izdanog 2020. godine, novim singlom „Beguiled“ bend optimistično najavljuje još jednu rock operu u svojoj diskografiji, nazvanu „Atum“. Hm, da – čini se kako moj sentiment nostalgije za zvukom „Mellon Collie“ ipak nije usamljen. Iako pjesma stilistički možda malo i podsjeća na „Mellon Collie“ te „Siamese Dream“ (onaj vrišteći solo na gitari definitivno podsjeća na apsolutnu soničku katastrofu u „Zero“), više-manje zvuči kao blijeda kopija nečeg iz „Mellon Collie“. Fali gitara, fali dodatnih zajebancija, fali neke flambojantnosti koju su imali u vrijeme kad su uistinu stvarali rock opere kroz koje će još generacije plakati na tužnim poljanama njihovih regija.
Milky Chance – Troubled Man
Mogu ponosno reći kako sam jedna od onih generacija koja je provela vrlo dobar život dok se je na svim radiopostajama ikad vrtjela „Stolen Dance“. Do tada nepoznati dvojac iz njemačkog grada s velikom elektranetinom postao je autor jedne od najljepših apstraktnih elektronskih balada. Ipak, glupo je nazvati ih „one-hit wonderom“, mada su progresiju „Stolen Dancea“ reciklirali u još nekoliko navrata („Flashed Junk Mind“).
Iako trenutno pojačani gitaristom Antoniom Gregerom te bubnjarom Sebastianom Schmidtom, Milky Chance uvijek su bila dva povučena mladića – jedan (Philip Dausch) povučeniji od drugog (Clemens Rehbein). Reski vokali Rehbeina, u kojoj svaki njegov izgovor zvuči kao marginalno ilegalna supstanca obilježili su generaciju. Na drugom albumu, „Blossom“, još uvijek su vrlo dobro gurali taj stari štih, dok treći studijski album. „Mind the Moon“ ima vrlo dobre kolaboracije s Tash Sultanom te belgijskim glazbenikom Témé Tanom, koje su, vrlo osvježavajuće, zapravo kolaboracije koje stvaraju vrlo dobru glazbu – za razliku od onih kolaboracija na foru „wwwww jebote gledajte tko nam je došao svirati na ploču“.
Novi singl, „Troubled Man“, možda i ne upada u uho kao pjesme poput „Blossom“ ili pak „Flashed Junk Mind“, ali Milky Chance ipak ovdje nastavlja provjerenom formulom od četiri akorda. Što je zapravo vrlo milozvučno i dobro, i poprilično toplo. Dobro je spomenuti kako se čini da je „Troubled Man“ nešto brža, plesnija i energičnija od drugih pjesama depresije te toplog ljeta. Zapravo, cijeli glazbeni spot prikazuje Rehbeina kao radnika na benzinskoj pumpi koji pleše kao da nema sutra. I mada aktualna geopolitička situacija možda ironično namiguje na to, nema sumnje kako će „Troubled Man“ stvoriti dosta plesa.
Weezer – What Happens After You?
Za Weezer je vrlo teško sumirati zadnjih nekoliko godina, obzirom kako se je bend okušao u sijasetu glazbenih stilova te je izbacio poprilično materijala, koji su ipak varirali svojim uspjehom te kvalitetom. U zadnjih nekoliko godina, Weezer se je bacio na ambicizone projekte koji su podsjećali na megaprojekt Briana Wilsona, “Pet Sounds” (“OK Human”) do neočekivanog cover albuma dobrota iz 1980-ih (“Teal Album”). I zadnji album, “Van Weezer” je imao nekoliko poprilično dobrih pjesama, poput “Precious Metal Girl”, odnosno jedna od himni djevojci na parkiralištu, koja zatvara album u kojem se vrlo dobro spajaju pop i metal.
Ove godine Weezer je izdao kolekciju EP-a, „SZNZ“ (kao „seasons“ – godišnja doba), u kojoj svaki EP odgovara godišnjem dobu koje predstavljaju pjesme po svojem ugođaju. Istini na volju, mogao sam birati između sedam pjesama, ali izabrao sam „What Happens After You?“, možda jednu od najboljih pjesama EP-a. Ne bih se složio kako pjesma ima nekakvi jesenski prizvuk, iako tekstualno pjesma definitivno spada u nekakvu dekadentnu jesensku koroziju. Pjesma definitivno podsjeća na neki city pop 1980-ih, dok plesni ritam vraća u neku Good Charlotte fazu. Definitivno dobra stvar – s druge strane, čini se kako je frontmen Rivers Cuomo u nastupima uživo umirovio estetiku metal zvijezde 1980-ih, koju je nosio tijekom „Hella Mega“ turneje s Fall Out Boyem te Green Dayem. Hvala Bogu?
The Tallest Man on Earth – Lost Highway
Švedski kantautor Kristian Matsson, znan po vrlo specifičnom i hrabrom pseudonimu The Tallest Man on Earth još je od svojeg prvog EP-a, skromno nazvanog „The Tallest Man on Earth“ dobivao komplimente, u kojem su ga uspoređivali sa švedskim Bobom Dylanom. Iako mu doista sliči zbog aranžmana, biblijskih tekstova („It Will Follow the Rain“, „Walk the Line“), fascinaciji života i smrti, The Tallest Man on Earth ipak ostavlja drugačiji okus u ustima. Baršunasti glas dodatno uljepšan beskrajno kompliciranim aranžmanima na gitari u potpunosti je eksplodirao još 2010. godine na albumu „The Wild Hunt“, u kojem Matsson unutar nekakvog folk okvira istražuje komplicirane teme uz koje čovjek može samo plakati ili pak pustiti jedan glasan „hm“ u trenucima između dva razmišljanja.
„Lost Highway“, koja se javlja na njegovom novom cover albumu, „Too Late for Edelweiss“ napisao je još 1948. godine country glazbenik Leon Payne, a popularizirao ju je Hank Williams. Album sadrži 10 raznovrsnih covera. Neki između obrađenih autora su Beatlesi („In My Life“) te Bon Iver („Blood Bank“), dok je album aluzija na pjesmu švedskog kantautora Håkana Hellströma, čiju pjesmu („För sent för Edelweiss) također obrađuje, uz primjesu melankolije te fatalizma. „Lost Highway“, koja je inače jedna od najpoznatijih pjesama Williamsa, epitoma ranjavanog umjetnika koji je svoju karijeru, a i život završio sa samo 29 godina, ovaj puta je dobila poseban tretman Matssona.
Iznenađujuće, uz akustični aranžman, na početku obrade se javljaju i pulsirajući sintesajzeri, zbog čega ova pjesma, ako bi bila napravljena prije 2015. godine, izgleda kao savršen soundtrack za film „Marsovac“. Ako se ipak dočekam kolonizacije Marsa, sigurno ću ovu pjesmu staviti na svoju playlistu kolonizacije Marsa. Radi se o vrlo dobroj obradi, koja istovremeno uvodi novine u klasične folk/country aranžmane, pritom poštujući ranjavanost pjesme.
Orange Crush – Forgotten Dreams
Dobro je završiti s filmom.
Mislim, barem s pjesmom, čiji početak je toliko izvanzemaljski, da ga mogu postaviti u neki okvir filmova 1980-ih, ljubavi u prevelikim džemperima i čarapama te nekakvim čudnih kazetofonima. Orange Crush pomalo je opskuran glazbenik – radi se o Norvežaninu Karlu Endresonu, koji pod projektom Orange Crush stvara elektronsku/downtempu glazbu s primjesom field recordinga. Endreson se ne ustručava postaviti cvrkut ptica u jednoj od svojih ambijentalnih petlja, zbog čega je njegov album „Autumn Reflections“ iz 2009. godine jedno od opskurnijih, no distinktivnijih čudesa koje se mogu naći u bezdanima dobre glazbe.
Ipak, dok je u prijašnjim pločama prizvuk Orange Crusha bio nekoliko usredotočen na ambijent, iz novog albuma, „Dreamstates“, da se iščitati rapsodija emocija. Od neke nostalgije, ljubavi, jeseni koje ne mogu objasniti. „Forgotten Dreams“ jedna je od takvih pjesama – sintesajzeri jednostavno mirišu na cijeloj pjesmi, popraćeni povremenim cvrkutom ptica. Znam da sljedeća rečenica nadilazi sve forme klišeja, ali čini se kako je Endreson pogodio nekakav međuprostor između Svemirom i Zemljom. Jedna vrlo dobra ambijentalna stvar izdana u opskurnosti – zapravo, u takvoj opskurnosti da je društvene mreže Endresona gotovo nemoguće naći, dok njegov Bandcamp još uvijek nije zabilježio „Dreamstates“. Definitivno preporučujem.